Žudnja za moći je odraz nemoći
Čovek stiče slobodu praštanjem - rekla je Jelena Popović, rediteljka filma „Božiji čovek“, čija je domaća premijera prekosutra u Kombank dvorani.
BILO JE TO na konferenciji za medije nakon nedavne novinarske projekcije pomenutog filma, posvećenom danas svetom nekad progonjenom Nektariju Eginskom, zasnovanom na njegovom životopisu, odnosno dokumentarnoj građi.
Ukratko, hvale vrednim filmsjim jezikom – uz učešće internacionalne glumačke ekipe nose grčki glumac Aris Servetalis, američki superstar Miki Rork, kao i ruski glumac, domaćoj publici poznat iz filma „Led“Aleksandar Saša Petrov - dočarana je priča o čoveku koji je krajem XIX i početkom XX veka, kao čovek crkve hoteći da na najbolji način, iskreno i ponizno, služi i bogu i ljudima, bivao proganjan, opstruiran, mrcvaren od strane raznih nadležnih a omiljen kod običnih ljudi...
Podaci kažu da je „Božiji čovek“osvojio publiku u Grčkoj gde ga je za prvih pet nedelja videlo preko 300 hiljada gledalaca, rediteljka je kao za nju iznenađujuću zanimljivost iznela da ga mladi ljudi gledaju po više puta, a od 14. oktobra je i u našim bioskopima.
Govoreći o nastanku filma kazala je između ostalog da se prvi put sa pričom o Nektariju srela kada je knjigu o njemu pronašla u manastiru u Rakovici, da su joj motivi za rad bili i lični prelomni, teški trenuci među kojima je i smrt oca 2011 a ona je, budući da živi u Americi, mogla da dođe tek godinu dana kasnije, da je u priču o filmu krenula 2018 susrećući se sa raznim problemima te je do realizacije došlo dve godine kasnije...
Budući da u filmu igra Miki Rork, koji privlači najviše pažnje, pomenimo ga pri početku iako su njegove scene -u kojima blistavo igra čoveka koji je nakon povreda postao nepokretan - na kraju filma.
Na pitanje „Blica“o toj saradnji rediteljka je rekla;
- Odlična saradnja, on je veliki posvećenik glumačke umetnosti. I čovek koji drži do vere. Zrači snažnu iskrenost, iz duše, bori se sa svojim problemima, bez tih svojih molitvi, kaže, možda bi bio mrtav ili u zatvoru... Uloga koju igra nije velika ali je izuzetno zahtevna, i veoma važna.
Ti poslednji kadrovi smešteni su u trošnu bolničku sobu u kojoj Nektarije, ostareo i veoma bolestan niže svoje poslednje dane. Do njega ubogi čovek koji, zbog teških povreda, priželjkuje kraj ovozemaljskih dana jer tako nepokretan više ne može izdržavati porodicu a Nektarije mu veli da odagna tako crne misli te da možda bog za njega ima iznenađenje.
I bilo ga je. Ozdravio je...
Nakon oficijelnog dela konferencije, rediteljka je u usputnom razgovoru pomenula da kada je Nektarije preminuo, po rečima očevidaca, dok su pripremali odeću za pogreb, jedna od monahinja je slučajno njegovu potkošulju stavila na krevet u kome je taj paralisani čivek ležao a on je potom ustao i prohodao.
Upitana do koje mere je film baziran na autentičnosti, odnosno ima li fikcije, kazala je.
- U potpunosti su sve činjenice autentične. Konflikt, koji filmska priča nužno mora imati, bazirala sam na tome što je i kako je stalno bio gonjen i progonjen. Vera ne može da se dramatizuje ali ljudski odnosi mogu.
Film, dodaje, najkraće rečeno, govori o tome kako moć uništava čoveka.
- Ako čovek hoće da stekne slobodu treba da prašta.
Kako su sve Nektarija ganjali i proganjali vredi videti. Ukratko; njegova poniznost, dobrota, duhovnost iritirala je određeni krug sveštenstva, I ne samo sveštenstva, a njegova predanost dodatno pobuđivala njihove sumnje i klevete. Upkos tome što je lišen crkve i prognan iz Egipta i parohijana koji su ga voleli, a on se prepustio tome da njegova vera bude najbolja odbrana.
Na opasku „Blica“da je utisak kako je to film o veri, a ne o religiji, rediteljka je kazala:
- Jeste.. O snazi praštanja, moći dobrote, a nemoći i pustoši kojima rezultira moć.
Nije o tome bilo reči na konferenciji ali moglo bi se reći da je „Božiji čovek“i slikovit, rečit film o instituciji crkve, tačnije crkvenim ljudima koji je čine. Naravno ne svima, ali očigledno dovoljnom broju da bi se crkva ispostavila kao interesna organizacija kojoj ljudi služe da njima manipuliše, najbolje među sobom proganja, ispod žita diluje i sa raznim finasijerima i sa državom unutar koje caruju sodoma i gomora... Bože oprosti kad čovek tako sagleda realitet, “Koza nostra” dođe ko humanitarna organizacija; tamo bar ne prodaju rog za sveću, zna se ko kosi ko vodu nosi, niko ne proklamuje čovekoljublje i brižnost za opšte dobro, naprotiv, ali imaju svoj moralni kodeks, pravila su jasna da ako za dinar u kolo uđeš ni za sve pare nema da iz njega izađeš sem na onaj svet...
Takođe, implicitno, film govori i o novom bogu, bogu našeg doba – novcu, koji je, kako praksa govori, paradoksalno, sve više virtuelan kao i religijski, ali je njegov uticaj stvaran da stvarniji ne može biti. Samo se više o duši ni ne govori, naročito ne u njegovim hramovima – bankama i korporacijama, po pravilu smeštenim u velelepnija, mada ružnija, zdanja nego negdašnje katedrale. Nektariju novac je bio sredstvo, većini oko njega, naročito nadređenima je bio cilj bez premca.
Svojevrsnu zanimljivost predstavlja i činjenica da „Božiji čovek“– film o pravoslavnom grčkom svešteniku – je produkcijski grčko američki, na engleskom jeziku, koju su po rediteljkinim rečima podržali monasi sa Svete gore između ostalog obezbedivši nešto donacije iz Rusije.
Nektarija Eginskog sjajno je odigrao grčki glumac Aris Servetalis, a o saradnji sa njim rediteljka je kazala.
- Prvobitno je tu ulogu trebalo da igra Rade Šerbedžija. Ispostavilo se da je to organizacijski prekomplikovano, gotovo nemoguće posebno u uslovima pandemije. Snimanje je trajalo sedam nedelja. Tačnije, snimali smo pet nedelja pa je bilo dva meseca pauze iz raznih razloga, poteškoća, I potom još dve. U potrazi za glumcem pomogao mi je producent, koje je inače producirao Angelopulosove filmove,
Sa Arisom je, napominje, odlično saradjivala. Ispostavilo se, kazala je, da kada je umoran dobija nešto dragoceno u izrazu lica, a on je, potom, igrajući uveče u pozorištu i predano se baveći svojim drugim ulogama tokom noći, na snimanja dolazio u onavom stanju iscrpljenosti kakva je za ulogu bila potrebna.
U jednoj od scena pred kraj filma Nektarije razgovara sa izvesnim predsednikom škole koji mu nije bio naklonjen, naprotiv, a kao ovozemaljski predsednici i on je držao do vlasti i moći natojeći da tim putem stekne unutrašnji mir i sigurnost. Taj indikativan dijalog o različitim putevima ka zapravo istom cilju, nastao je, kaže rediteljka, i pod uticajem Dostojevskog, odnosno razgovora između Aljoše i Ivana u romanu “Braća Karamazovi”.
Film “Božiji čovek” će imati bioskopsku distribuciju i u Rusiji, Francuskoj, Italiji, Brazilu, Americi, Južnoj koreji i drugim zemljama a, pomenimo Sveti Nektarije Eginski je svetac savremenog doba. Umro je u Atini 1920, a kanonizovala ga je 1961. godine Carigradska patrijaršija.
Govoreći o koricama knjige, Ivan Đurđević zahvalio se autoru idejnog rešenja Aleksi Vasoviću. “Inicijalno, želeo sam koricama da napravim jednu vrstu omaža mom pokojnom ocu. On je bio slikar i njegove slike bile su pune metafora. Tako da sam i ja želeo da ove korice imaju tu metaforu. Aleksa je to prepoznao i od jedne kapi iz slavine stvorila se bujica koja odnosi glavnog junaka vodoinstalatera ko zna gde...”, rekao je Đurđević.
Desetogodišnjicu rada Vojvođanski simfonijski orkestar proslavio je sa legendarnim pijanistom Ivom Pogorelićem, koji je pre nešto više od četiri decenije (1980) zablistao na Šopenovom konkursu u Varšavi.
JA SAM ČETIRI puta pratila ovaj festival i samo sam tada doživela da je jedan pijanista uzdržanu svetsku publiku digao na noge. Onda mu se nije dala prilika da izvede Drugi Šopenov koncert u ef-molu opus 21 jer je eliminisan pre finala; u znak protesta predsednica žirija Marta Argerič i član – Nikita Magalov – podneli su ostavke.
Nekoliko meseci kasnije Ivo Pogorelić izveo je ovaj koncert u Beogradu i tu interpretaciju pamtiću dok živim! U svaku notu izlio je svu svoju dušu, od početnih taktova koji su se oteli iz njega kao krik, kroz duge ispevane fraze pune dinamičkih i agogičkih nijansi, preko prosnevanog pevanja laganog stava, do nabujalih sinkopiranih poljskih narodnih ritmnova u finalu.
I kritika je delila delirijumsko oduševljenje publike. Pisalo se: „Mag Ivo Pogorelić“... i „sada imamo dvojicu Iva: Andrića i Pogorelića!“
Na koncertu u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu 10. oktobra svirao je (kao i ranijih godina u Zagrebu) iz nota, ali on zapravo u njih i ne gleda i to je najmanje što mu se moglo zameriti. Svirao je bez pravog koncertantnog virtuoziteta u okvirnim stavovima i one uzvišene plemenitosti i čistote u laganom stavu. Ne znam, zapravo, zašto ga je i ponovio „na bis“– oba puta bez one neophodne lirske elegije, možda u želji da podseti na Šopenovo vreme kada su se spori stavovi njegovih koncerata izvodili i odvojeno i čak i bez orkestarske pratnje.
Vojvođanski simfonijski orkestar sigurnim i muzikalnim gestom vodio je Srboljub Dinić, najpre kroz Uvertiru za „Čarobnog strelca“Karla Marije fon Vebera, koja obiluje bogatstvom tematskog materijala, pocrtavši brioznost gudača, nove boje duvača, posebno kvartet horni i klarineta (u dubokom registru) koje su anticipirale budući monumentalni Vagnerov orkestar. Ipak, nije učinjen dovoljan kontrast u nagoveštaju jezovite scene „Vučjeg ždrela“(koja je centralni deo i opere a i uvertire), koju je najmaštovitije „oslikao“orkestar Kovent Gardena osamdesetih godina prošlog veka.
Na kraju koncerta izveli su najpopularniju Mendelsonovu Četvrtu „Italijansku“simfoniju u A-duru opus 90, za koju je sam kompozitor zapisao: „To će biti najveselija kompozicija koju sam ikada napisao, osobito njen poslednji stav“.
Kao i u Uvertiuri za „Čarobnog strelca“nije se osetila dovoljna profilisanost (a i igračka radost) pojedinih stavova, mediteranska 6/8 melodika početnog stava, napolitanski odsjaji drugog, dražesna podsećanja na menuet – trećeg i razdragani polet završnog saltarela, mada je Srboljub Dinić dirigovao gotovo napamet, sve vreme komunicirajući sa svakim instrumentalistom u orkestru.
Ja ću zauvek zapamtiti koreografsku postavku ove simfonije u Milanskoj skali, kada je grupa (odabranih) studenata sa Muzičke akademije prisustvovala premijeri. Dobili smo te davne 1966. godine ložu odmah pored carske iako smo se tek obučavali za budući poziv. Sada, posle više od pet decenija kritičarskog staža i ovde (a i u Kolarčevoj zadužbini) dobijam mesto sasvim sa strane (broj 50 u redu) tako da najbolje mogu da čujem sekciju kontrabasa, a čitav orkestar je postavljen na periferiji mog vidnog polja.
Izgleda da je doista „najteže biti pop u svom selu“!
Maksim Treksel
Dvadesetjednogodišnji pijanista iz Ženeve Maksim Treksel otvorio je jubilarnu 40. sezonu koncerata u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti koje je osnovao akademik Stanojlo Rajičić i koji se redovno ponedeljkom i četvrtkom od 18 časova događaju u našem gradu. Pobednik mnogih internacionalnih takmičenja pokazao je Beograđanima da su nagrade stigle u prave ruke. Njegov program bio je u znaku ozbiljnosti: započeo je sa Trećom sedmostavačnom Bahovom Engleskom svitom u ge-molu u kojoj je jasno profilisao karaktere stavova, od početnog (tokatnog) Preludijuma, preko dve gavote (koje anticipiraju rokoko) do vratolomnih uzleta završne Žige. Potom je sledila jedna od dve Betovenove dvostavačne sonate u Fis-duru opus 78, koja je u početnom stavu uspostavila moć postupnosti gradacionih lukova, a u završnom, sa usitnjenim notama, podsetio na igru čigre koja se ne može zaustaviti. Koncert je završio „Ozbiljnim varijacijama“opus 54 Feliksa Mendelsona, koje pripadaju tipu tzv. karakternih varijacija i Maksoim Treksel je doista okarakterisao profile svake od njih.
Dmitrij Kalašnjikov
I drugi koncert u Srpskoj Akademiji nauka i umetnosti doneo je susret sa odličnim mladim pijanistom iz Moskve Dmitrijem Kalašnjikovim, koji je studirao u rodnom gradu na Konzervatorijumu „Čajkovski“kod Elelne Kuznjecove (koja je svojevremeno pobedila na Takmičenju Muzičke omladine u Beogradu). On je na početku svog resitala interpretirao Drugu Bramsovu sonatu u fis-molu opus 2 pocrtavajući kontraste dramske napetosti i strasnog lirizma dajući sintezu klasičarskih i romantičarskih elemenata. Njegov bujni klavirski zvuk učinio je da čak i oni koji ni posle (upitnog) romana Fransoaz Sagan („Volite li Bramsa“) nisu zavoleli ovog kompozitora morali su to da učine posle interpretacije moskovskog pijaniste. Uz svoj enormno raskošni muzički talent prikazao je i najviše umetničke domete ruske pijanističke škole i duboko poniranje u severno-nemački romantizam ovog velikog komppozitora.
Svojim Transcendentalnim etidama List je postavio najsloženije tehničke zahvate, a pijanista Kalašnjikov je od dvanaest odabrao tri koje su kroz pravu vihorniu bujicu razloženih akorada duž čitave klavijature, ali i samo ovom kompozitoru svojstvenu lirsku ekspresiju prikazali i interpretativnu sveobuhvatnost i širinu moskovskog pijaniste.
Na kraju koncerta doživeli snmo čitavu skalu najrazličitijih raspoloženja – bajkovitih, baletskih, narativnih, koje su oživeli kompozitor Čajkovski svojim muzičko-scenskim remekdelom, baletom „Krcko oraščić“, pijanista, dirigent i kompozitor Mihail Pletnjov, koji je ovu sjajnu orkestarsku partituru preneo u klavirski slog i umetnik enormne muzikalnosti Dmitrij Kalašnjikov koji je podjednako upečatljivo dočarao i meditativno-čežnjive i igrački nebouzdane stavove, kroz gotovo razuzdani polet „Ruske igre“i filigranske pokrete „Kineske“, do pravog muzičkog „Happy enda“u završnom maestoznom „Pas de deux-u“.
$Qdrej .oroeeiqinov
Iste večeri u Kolarčevoj zadužbini nastupio je njegov zemljak i kolega, ovenčan mnogim međunarodnim nagradama, Andrej Korobeinikov, otvarajući „Steinway“koncertnu sezonu. Njegovo klavirsko izlaganje teklo je u spoju promišljenog, intelektiualnog i vrhunskog, zadivljujućedg tehničkog umeća. Moskovski pijanista je diplomirao i Prava, govori nekoliko stranih jezika (između ostalih i esperanto) i ostavlja utisak da šta god je napisano za klavir može da izvede sa krajnjom lakoćom. I on je kao i pijanista Maksim Treksel (koji je otvorio 40. sezonu u SANU) interpretirao 24. Betovenovu Sonatu u Fis-duru opus 78, ali sasvim drugačije, „klasičnije“, jer genije iz Bona i jeste predstavnik ovog stilskog žanra, ali je njegovo stvaranje anticipiralo i romantizam i takvo viđenje ove sonate dao je njegov kolega sa Konzervatorijuma „Čajkovski“.
Čuli smo i četvorostavačnu Fantaziju Wanderer („Putnik“) Franca Šuberta, njegovu tehnički najzahtevniju klavirsku kompoziciju, za koju je on sam rekao da bi „đavo mogao da je odsvira“jer njegovo pijanističko umeće to nije bilo u stanju. On je bio i mestimično Jerotićev „Homo viator“i muzički „Til Ojlenšpigel“i gotovo Mocartovski nežan. Njegova silazna arpeđa koja su završavala pianissimom kao da su dolazila sa nekog drugog vanzemaljskog sveta.
Tri etide slike opus 39 Sergeja Rahmanjinova plenile su virtuozitetom, snagom, ali i melodioznošću. Još upečatljivije tonske slike ostvario je u jedinstvenim „Slikama sa izložbe“Modesta Musorgskog nastalim po utiscima sa posmrtne izložbe crteža i akvarela kompozitorovog prijatelja arhitekte Hartmana. Odabrao je deset slika a na mene je najveći utisak ostavila „Pijaca u Limožu“po „brbljivosti“i zahuktaloj brioznosti žena kakvu nisam čula ni kod jednog drugog pijaniste.
Da je pisac kultne “Životinjske farme” živ, sigurno bio bio ponosan kako je delo u formi stripa, koje se rodilo kao omaž njegovoj knjizi, kroz izvanredan crtež i vrhunski scenario, prikazalo večitu borbu između tlačitelja i ugnjetavanih.
KADA SAM PRVI put pročitao remek-delo svetske književnosti, bezvremensku “Životinjsku farmu”, pomislio sam kako se nikada više neću susresti sa nečim sličnim. Tako je bilo i posle drugog, trećeg i četvrtog čitanja “Farme”. Još manje sam mogao da zamislim da ću moći ponovo da se kroz tekst upoznam sa likom Napoleona, prasca koji je glavnokomandujući na farmi, svinje u svakom smislu te reči. Pa ipak, demanti je stigao. I to u formi stripa, preciznije grafičke novele. Pod imenom “Životinjski zamak”. Pala mi je vilica kada sam progutao oba toma, koja je u Srbiji na tržište izbacila izdavačka kuća “Makondo”, poznata po zaista savršenim izdanjima. Još kad sam uklavirio da nas (kad - tad) očekuju još dve sveske, zapitao sam se šta još može da se pridoda ovoj, što se mene tiče, jednoj od najboljih grafičkih novela sa kojima sam se susreo u poslednje vreme. A, gutam stripove kao šotka...
Uglavnom, bio sam još prijatnije iznenađen uvidevši da je Feliksu Delepu, koji je nacrtao “Životinski zamak”, ovo bio prvi strip u karijeri! I odmah više nego zapažen uspeh. Scenarista je Gzavje Dorison, samo ću istaći da se potpisao, između ostalog, na “Pogrebnika”, “Long Džon Silvera”, “Torgala”, “West”...
Dakle, oduvan sam bio “Životinjskim zamkom”, a evo i zašto:
To je priča o životu životinja koje žive u dvorcu, pošto ga je i poslednji čovek napustio, koji se nalazi u Francuskoj, u izolovanom selu, negde u međuratnim godinama. Tada se tamo ogazdio predsednik Silvio, veliki i snažan bik. Zapravo je u pitanju jedna osiona, pokvarena, narcisoidna, siledžijska volina. Rečju - bitanga. Kao i u “Životinjskoj farmi” i on poput Napoleona ima svoje gardiste, zapravo miliciju, i to pseću. A, ti psi su tako predstavljeni da ne liče ni najmanje na opštepoznatog čovekovog najboljeg prijatelja, već na džukele ozbiljnog formata. U najgorem mogućem smislu. E, taj bik lepog imena (i ničega više), istinski je diktator. Tiranin. Ugnjetava sve ostale životinje, siromašne do bola, koje se nalaze na velikim mukama u Silvijovom totalitarnom režimu. Životinje iscrpljene, ubijene u pojam i eksploatisane da do iznemoglosti rade za dobrobit zajednice, dok privilegovana nekolicina na vlasti uživa bogovski u bogatstvu i plodovima tuđeg rada. Po naređenju Silvija, milicija pasa čuva stražu, nadzor radnika,vodi računa o naredbama o lajanju i strogu raspodelu obroka. Dakle, nema mrdanja...
Sve izgleda idilično za Silvija i njegove kerove, dok se jednog dana neko nije usudio da podigne glas, koji je zapravo bio zvono za početak revolucije. Sve gore navedeno nedvosmisleno upućuje na to da je priča blisko povezana sa Orvelovom “Životinjskom farmom”, objavljenom 1945. godine, kao kritika upućena sovjetskom režimu, u kojem domaće životinje love ljude, a svinje preuzimaju vlast.
Međutim, ovde se mora posebno naglasiti da “Životinjski zamak” nije “Životinjska farma “u stripu. Ne, ova grafička novela ima svoju dušu, mnoštvo drugačijeg sadržaja, ali je konačna poruka ista, tu nema dileme. Najtačnije bi bilo okarakterisati “Zamak” kao neki nastavak “Farme”. Bez posebnog prostora datog uspostavljanju diktature, već sa velikim akcentom na izlaz iz totalitarnog režima, u kome se u glavnim ulogama nalaze fizički slabi, inferiorni. Najpre gospođica Bangalor, divna bela mačka, jedina svoje vrste u zamku, kao i Cezar, šareni zec, koji je, uzgred, a tu ništa nije posebno za zečeve čudno - žigolo.
Ti naoko neprimetni likovi, kreću u ozbiljnu borbu, sa ciljem da se suprostave Silviju i njegovoj psećoj legiji. A kako mačka, zec i još neke životinje (da sad ne otkrivamo sve), mogu protiv jednog brutalnog sistema, koga čuvaju očnjaci oštri poput žileta? Pa, to ćete saznati ukoliko se opredelite da pročitate “Životinjski zamak”.
Ono što ćete svakako uvideti čitajući ovu grafičku novelu jeste kritički nastrojen odnos prema vladama sveta. Ipak, nemojte da živite u zabludi da je, s obzirom na to da su protagonsti ove moderne nacrtane basne životinje, štivo bajkovito. Radi se o ozbiljnoj priči o surovosti života, a žrtve rastrgnute čeljustima pseće milicije jasno će prikazati da je ovo delo sve, samo ne slikovnica, ukoliko vam se to na mah učinilo.
Tako sam i ja čitajući “Životinski zamak” grickao nokte, gutao knedle, a skakao mi je i pritisak. Uz to, toliko je realan i dobar crtež da sam često mislio da će svakog momenta sa stranica da izleti neki lik i ugrize me za nos. Jer ovaj strip se čita glavom zaronjenom u stranice. A ljudske zveri na finom papiru verno dočaravaju zašto je čovek zapravo najveća životinja. Kako je Džordž Orvel i sam napisao i često javno govorio “Čovek ne služi interesima nijednog stvorenja - osim sebe samog”. Zahvaljujući izdavačkoj kući “Makondo”, publika u Srbiji može da se prepusti uživanju...
“ŽIVOTINJSKI ZAMAK” 1 I 2 Autori: Delep/ Dorison
Br. strana: 72+56
Kolor
Izdavač: Makondo
automobil i troje nesrećnih ljudi zapaljeni i izgoreli su do neprepoznatljivosti.
Kako saznajemo, policija je do sada razgovarala sa članovima uže i šire porodice u nekoliko navrata. Ispitano je i na desetine građana među kojima i meštani sela u kom su Đokići boravili, ali i prijatelji i komšije ubijenih iz Aleksinca.
VATRA
Blicov izvor iz istrage kaže da dokaza na licu mesta gotovo da nema jer je prvenstveno vatra uništila sve. Kako saznajemo, otuda se češlja bukvalno svaki milimetar aleksinačkog kraja u potrazi za oružjem kojim je izvršeno ubistvo.
Kada je reč o ubici policija ostaje koncentrisana na Aleksinac i okolinu.
- Mesto gde je porodica spaljena je toliko zabačeno i nepristupačno da je isključena svaka mogućnost da je ubica iz nekog drugog kraja. Na taj teren koji se nije video ni iz helikoptera može da dođe samo neko ko zna svaki pedalj ovog kraja - kaže izvor “Blica”.
O broju uključenih u zločin takođe nema jasnog dokaza. Prema dosadašnjoj istrazi veruje se da ih je bilo dvoje.
Utvrđeno je da su Đokići
Pred vratima menjačnice, juče su ostavljena tri buketa cveća kao i jedna bela ruža, verovatno, u znak spomena na Lidiju Đokić
ZLOČIN NAD ĐOKIĆIMA KAKAV SRBIJA JOŠ NE PAMTI DUGO JE I DO NAJSITNIJIH DETALJA ISPLANIRAN
ubijeni hicima iz pištolja, a potom su njihova tela zapaljena i pa bačena u šiblje, gde su bila prekrivena granama, lišćem i daskama.
OTETI
Podsetimo, porodica Đokić, Goran, Gordana i Lidija, oteti su i brutalno ubijeni u nedelju 26. septembra nešto posle ponoći. Njihovi rođaci dva dana kasnije primetili su da ih nema, da su im telefoni nedostupni i da im je porodična menjačnica zatvorena, a stan zaključan, te su njihov nestanak prijavili policiji. Policija je u utorak krenula u opsežnu potragu za nestalom porodicom koja je trajala sve do subote ujutru kada je najpre, u ataru sela Tešica pronađen njihov zapaljen automobil, a onda, desetak kilometara dalje, na nepristupačnom terenu i ataru sela Moravac, odakle su Đokići kobne večeri krenuli, pronađena su njihova spaljena tela.
Prvi rezultati obdukcije pokazali su da su Đokići ubijeni hicima iz pištolja i da su njihova tela u pokušaju da se svi dokazi unište, spaljena.