Krizu nisu izazvali radnici, pa nisu dužni da plate gluposti i propuste sistema
Zločin protiv čovečnosti nisu samo genocidi, etnocidi, polja smrti, mučenje, naručena ubistva, namerno izazvane gladi, masovna zaražavanja, i razni suptilni metodi ponižavanja koji razbijaju ličnosti. Zločin protiv čovečnosti takođe je i ono što su finasijski i ekonomski moćnici, uz otvorenu ili prećutnu saradnju sa vladama, hladno počinili nad milionima ljudi širom sveta - napisao je nobelovac Žoze Saramago.
REČ JE O jednom od tekstova u knjizi „Beležnice“(prevod Jasmina Nešković, Jovan Tatić, „Laguna“) na čijim stranicama su dve sveske njegovih sabranih blogova koje je pisao tokom 2008 i 2009. godine.
Jednostavno, prijemčivo, a slojevito i pronicljivo promišlja čitav spektar tema, stvari, fenomena...koji čine savremeni život i svet. Primerice; treba li izmišljati novog Boga, da li su engleski parlamentarci osiromašili, da li je ljude lakše mobilisati za rat ili za mir, zašto Mediteran vrvi od davljenika, piše o Klintonu, Bušu, Njetanahu, raznim političkim moćnicima, o onome što su nam ostavili veliki umetnici poput Kafke, Almodovara, Markesa, Čaplina, Borhesa…
Znalci ističu da duhovito, mudro, beskompromisno, Saramago , poput svojevrsne oporuke sabira svoje uvide, koji su i svojevrsne opomene svetu koji nas okružuje i koji nas zatrpava apsurdima beznađem.
Hrišćanski na lomači
Zanimljivo i uzbudljivo poziva čitaoca, ne da se sa njim složi već da promisli sam.
Po rečima Umberta Eka, u ovim kratkim zapisima „Saramago nastavlja da proživljava i tumači svet onako naopak kakav jeste, da bi ga posle toga ponovo sagledao s mirnijeg rastojanja, s moralnog i poetskog stanovišta (a ponekad da bi ga predstavio još gorim
nego što jeste – iako deluje da je to nemoguće).“
U jednoj od prvih beležaka (“Oprost Darvinu?”) između ostalog piše:
- Dobra vest, reći će naivni čitaoci, pod pretpostavkom da ih posle tolikih zabluda još uvek ima. Anglikanska crkva, ta britanska verzija katoličanstva uspostavljena, u vreme Henrija VIII, kao zvanična religija u kraljevstvu, objavila je jednu važnu odluku: izvinjavaju se i traže oproštaj od Čarlsa Darvina, sada kada se obeležavaju dva veka od njegovog rođenja, oproštaj za zlo koje mu je naneto posle objavljivanja “Postanka vrsta” i, pre svega, posle objavljivanja “Čovekovog porekla”. Nemam ništa protiv molbi za oproštaj koje se skoro svakog dana pojavljuju iz ovog ili onog razloga, jedino sumnjam u njihovu svrhovitost. Čak i da je Darvin živ i spreman da velikodušno kaže „Da, opraštam“, taj njegov plemeniti gest ne može da izbriše ni jednu jedinu uvredu, ni jednu jedinu porugu, ni jedno jedino ponižavanje, kojima je obilato bio zasut. Jedinu
korist od toga imala bi Anglikanska crkva, koja bi time uvećala, bez ikakvih troškova, svoj kapital mirne savesti. Pa ipak, treba joj odati priznanje što se pokajala, makar i sa ovolikim zakašnjenjem, što će možda pružiti podsticaj papi Benediktu XVI, koji sada pokušava da izvede neki diplomatski manevar u pravcu laicizma, da traži oproštaj od Galilea Galileja i Đordana Bruna, posebno od ovog potonjeg, koji je hrišćanski, uz veliku samilost, mučen sve dok nije završio na lomači, na kojoj je spaljen.” Slede Životopisi, Slike bez tona, nade i utopije, …
Ni tri čuke o svetu u kojem živi
Belešku “Gde je levica?” počinje podesćanjem da je u jednom intervjuu izjavio nešto za šta je mislio da će pobuditi polemiku.
- Smatrao sam da će uznemiriti duhove, izazvati raspravu, pa čak i skandal (do kојe mere sam samo bio naivan), za početak kod lokalnih pristalica levice, a zatim će, ko zna, kao neki talas koji se širi u krugovima, dopreti do međunarodnih sredina bliskih levici, bilo da su političke, sindikalne ili kulturne. U svoj svojoj sirovosti, ne ustručavajući se ni od uličnog jezika, moja rečenica koju su novine verno prenele glasila je ovako: Levica nema ni tri čuke o svetu u kojem živi.” Na moju namerno provokativnu prozivku, levica je odgovorila ledenim ćutanjem. Nijedna komunistička partija, počev od one čiji sam član, nije ni repom mrdnula da se usprotivi ili barem izjasni o smislenosti ili o besmislenosti mojih reči. (…) Ama baš ništa, potpuni muk, kaо da u tim ideološkim grobnicama u koje su se kukavički sakrili nema ničeg drugog osim prašine i paučine, ili, u najboljem slučaju, neke prastare kosti koja ne bi mogla da posluži ni kao mošti. U nekolliko narednih dana osetio sam se kao da sam isključen iz ljudskog društva kao kakav gubavac, žrtva neke vrste ciroze uma koja više nije u stanju da povеžе dva i dva. Čak mi je palo na um da među onima koji ćute kruži rečenica koja glasi otprilike ovako: “Siroma’ čovek, šta se još može očekivati u njegovim godinama?” Bilo je jasno da me ne smatraju za nekoga čije mišljenje treba uzimati za ozbiljno. Vreme je prolazilo, i prolazilo, stanje u svetu se sve vise komplikovalo, a levica, drčna, nastavljala je da igra uloge koje su joj, kao vlasti ili opoziciji, dodeljivane. A ja sam u međuvremenu došao
Znamo da postoji izlaz iz ove krize, znamo da ne tražimo nemoguće. I znamo da imamo glas koji može da se čuje. Pred nadmenošću sistema pozovimo se na svoje pravo na kritiku i bunt. Nisu ni oni sveznajući. Pogubili su se. Obmanuli su nas
do јednog drugog otkrića, da Marks nikada nije bio toliko u pravu kao danas, pomislio sam, kada je pukla kancerozna tikva hipoteka u Sjedinjenim Državama, da će levica, gde god bila, ako je još ima, napokon otvoriti gubicu da bekne šta o tome misli. A ja već imаm objašnjenje: levica ne misli, ne deluje, ne usuđuje se da načini nijedan korak. Desilo se ono što se dešavalo i kasnije, sve do danas, levica i dalje kukavički ne misli, ne deluje i ne čini nijedan korak. Stoga ne treba da se čudimo ovom drskom pitanju iz naslova: Gde je levica?” Neću više nikome da dajem muštuluk, već sam dovoljno skupo platio svoje zablude.
Spodoba, delinkvent…
Nižu se Beskrajna stranica internet, Razlike, Počast, Reči, Predsednici, Maltretman, Grandomanija…
U neformalnim komentarima knjigu prati, između ostalog, opaska da je kao “melem za dušu”, da “kada piše o Berluskoniju kao da piše o nama”, da o političarima govori “tačno, jasno, pomažući pojedincu da shvati nije lud kad veruje svojim očima i ušima”…
Belešku “Ono što se zove Berluskoni” počinje napomenom da je članak pod istim naslovom objavio u španskom dnevnom listu “El Pais”, kao i da će se “manifetluci italijanskog premijera” nastaviti u budućnosti.
- Jer Berluskoni neće odustati od onog što jeste i od onоgа što radi. A pa neću vala ni jа. Ne vidim kako bih drugačije mogao da ga nazovem. Spodoba koja opasno liči na ljudsko biće, spodoba koja prireduje žurke, organizuje orgije i vodi jednu zemlju koja se zove Italija. Ta spodoba, ta bolest, taj virus preti da bude uzrok moralne smrti zemlje jednog Verdija, osim ako ga Italijani ne izbljuju iz svoje svesti, pre nego što im otrov uđe u krvotok i uništi srce jedne od najbogatijih evropskih kultura. Ta spodoba Berluskoni svojim ljigavim šapama svakodnevno gnječi osnovne vrednosti ljudskog zajedništva, on, koji mešu svojim mnogobrojnim sposobnostima poseduje i onu akrobatsku veštinu da zloupotrebljava reči, da im izvrće nameru i smisao, kao u slučaju Stožera slobode, kako se zove stranka s kojom je prigrabio vlast. Tu spodobu sam već nazvao delinkventom i ne povlačim reč.
Napominje da iz semantičkih i društvenih razloga pojam ”delinkvent” ima u Italiji mnogo jači negativni naboj nego u bilo kojem drugom evropskom jeziku.
- Da bih preneo na jasan i bespoštedan način svoje mišljenje o spodobi Berluskoni, upotrebio sam taj pojam upravo sa značenjem koje mu se obično pripisuje u Danteovon jeziku, iako čisto sumnjam da ga je Dante ikada upotrebio. Na mom maternjem portugalskom, delinkvencija znači, kako stoji u rečnicima i kako se koristi u govornom jeziku, “činitelj krivičnog dela, nероštovanje zakona ili moralnih načela”. Ova definicija besprekorno pristaje spodobi Berluskoni, bez ijednog nabora, do te mere da više liči na drugu kožu negо na odelo koje je navukao na sebe. Već godinama ista ta spodoba čini prekršaje rаzličite ali očigledne težine. Osim toga, nije se samo oglušio o zakone već je, što je mnogo gore, stvorio nove kako bi zaštitiо svoje interese, kako javne takо і lične, interese političara, biznismena i pratioca maloletnica, a što se moralnih načela tiče, suvišno ih je i pominjati. Nema tog čoveka u ltalii i na svetu koji ne zna da se spodoba Berluskoni već odavnо srozala do samog dna moralne bede. To je italijanski premijer, to je spodoba koju je italijanski narod dva puta izabrao da mu služi za primer, to је put kojim se odvlače u propast vrednosti slobode i dostojanstva kojima odišu Verdijeva muzika i Garibaldijeva politika, vrednosti koje su Italiju XIX vekа, tokom borbe za ujedinjenje, učinile duhovnim svetionikom Evrope i Evropljana. To je upravo ono što spodoba Berluskoni želi da baci na đubrište istorije.
Treba obelodaniti
U jednoj od poslednih beležaka (“Reći nezaposlenosti ‘ne’ ”) između ostalog piše;
- Zločin protiv čovečnosti nisu samo genocide, etnocidi, polja smrti, mučenje, naručena ubistva, namerno izazvane gladi, masovna zaražavanja, i razni suptilni metodi ponižavanja koji razbijaju ličnosti. Zločin protiv čovečnosti takođe je i ono što su finasijski i ekonomski moćnici, uz otvorenu ili prećutnu saradnju sa vladama, hladno počinili nad milionima ljudi širom sveta, koji su u opasnosti da izgube i ono što imaju, krov nad glavom, nakon što su izgubili jedini, i najčešće skroman, izvor prihoda , odnosno posao. Reći nezaposlenosti “ne” etička je obaveza, moralni imperativ. A isto tako treba obelodaniti da krizu nisu izazvali radnici, da nisu oni dužni da plate gluposti i propuste sistema. Reći nezaposlenosti “ne” znači stati na put laganom ali neumoljivom genocidu koji sistem sprovodi nad milionima ljudi. Znamo da postoji izlaz iz ove krize, znamo da ne tražimo nemoguće. I znamo da imamo glas koji može da se čuje. Pred nadmenošću sistema pozovimo se na svoje pravo na kritiku i bunt. Nisu ni oni sveznajući. Pogubili su se. Obmanuli su nas. Ne prihvatamo da budemo njihove žrtve.
A o “Beležnicama” list “Indipendent” piše:” Provokativnim i jednostavnim stilom Saramago secira mrežu ’organizovanih laži’ koje se nadvijaju nad čovečanstvom i nastoji da otrezni čitaoce iznoseći svoja shvatanja u ovom nizu neukrašenih, razornih proznih udaraca. Formiran u godinama pod Salazarovim fašističkim režimom, moglo bi se reći da je Saramago prošao savršenu obuku za prepoznavanje i ocenu političkog obmanjivanja.“