Ozvučeni manastiri
Indijski pesnik Rabindranat Tagore smatrao je da je „vera ptica koja peva dok još traje noćna tama“.
SA DUŠOM ISKONSKOG vernika i posvećenog muzičara kompozitor sa svetim i imenom i prezimenom Svetislav Božić („nomen est omen“– ime je predznak) je ispisao devet slika za klavir naslovivši ih – „Vizantijski mozaik“u kome su tonski oživeli ne samo prizori nekih od najlepših srednjovekovnih manastira, nego, učinilo se, i njihovi duhovni pokretači, pa i sačuvane boje na freskama. Ovo su tonske slike dubokog pravoslavca punog zadivljenosti i strahopoštovanja i pred arhitektonskim i pred ikonopisanim remekdelima koja su lepotom nadživela toliko vekova. Kompozitor je dao i precizne oznake ne samo tempa (i dinamičko svetlo ovih komada je raznoliko, od jedva čujnog pijana do moćnih, gromograsnih akordskih blokova) nego i karaktere pojedinih dela. Pritom su iskorišćene i sve izražajne moći klavira, u svim registrima i u svim agogičkim rečitostima. Pijanistkinja Jelena Đajić Levajac već dugi niz godina proučava klavirski i kamerni opus Svetislava Božića. Kako je izvrsni klavirski pedagog Emil Hajek primetio – „pijanista je kamerni saradnik svih“– ona je prilikom Božićeve autorske večeri u Skupštini grada pre deset godina pratila flautiste, violiniste, violončeliste, pevače, svirala sa kolegama četvororučno i svakom notom, sve više, vezivala se za muzičke poruke našeg najrečitijeg predstavnika savremene duhovne muzike. Usavršavajući se u Rusiji i u Nemačkoj, ona je iskristalisala poetsku slovensku rečitost, ali i klasičan germanski smisao za formu. Priređivala je koncerte povodom stogodišnjice rođenja Šostakoviča i stogodišnjice smrti Griga, a i nezaboravne koncerte klavirske muzike Vasilija Mokranjca, sa čijom je muzikom (kao i sa Božićevom) bila „na ti“. Jelena je sjajno „uhvatila“i te Božićeve osobene niti, koje su kao potka utkane u ovaj veličanstveni mozaik slika, utisaka, sećanja.
Jedan o d najlepših manastira iz šumadijske eparhije – Kalenić – koji je građen početkom XV veka i posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice, u kome su prenesene mošti Svetog kralja Stefana Prvovenčanog, a potom vraćene u Studenicu i gde se čuva čudotvorna ikona Bogorodice Gerondise sa Svete Gore i kopija Trojeručice – Božić je tonski opisao „Kao talas – mirno, uporno, neoborivo“.
Za Gračanicu, poslednju zadužbinu kralja Milutina (po mnogima i najlepšu), koja je podignuta na temeljima vizantijske bazilike i u kojoj se čuvaju delovi moštiju nekoliko svetitelja, koja je posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, čija se arhitektura smatra najvišim dometom srpskog graditeljstva, a freske – vrhuncem slikarske škole (Simonida, Tajna večera, Svadba u Kani, Raspeće, Uspenje Bogorodice), koja je 2006. godine upisana u Uneskovu listu svetske baštine, kao spomenik kulture od izuzetnog značaja – kompozitor je dao instrukcije da je treba svirati – „Slobodno, tamno i teško u svakom tonu“.
Pravoslavnu (i jedno vreme i katedralnu) crkvu u Prizrenu Bogorodicu Ljevišku, zadužbinu kralja Stefana Uroša Milutina, Turci su pretvorili u džamiju, freske izubijali čekićem i prekrili slojem maltera. Od 2006. godine nalazi se na spisku Uneskove Svetske baštine. Ja je pamtim po jednoj od najlepših (i najtužnijih) ikona Bogorodice – Bogorodice Vladimirske, a Svetislav Božić ju je doživeo „Igrački lako i meko“.
Sopoćane je sagradio kralj Uroš Prvi. Manastir je posvećen Sv. Trojici i upamćen po iztvanrednim freskama najvišeg umetničkog dometa u monumentalnom slikarstvu na kompletnom području vizantijske umetnosti. Likovi su puni uzvišenosti i božanske lepote. Na Svetskoj izložbi u Parizu 1961. godine freska „Uspenje Presvete Bogorodice“(predstavljena kopijom) proglašena je najlepšom freskom Srednjeg veka. Kompozitor Božić je savetovao pijanistima da Sopoćanima priđu – „Svobodno, u svakom tonu duboko“.
Manastir Pantelejmon iz XI veka jedan je od dvanaest „glavnih“manastira na Svetoj Gori. Do početka Prvog svetskog rata smatrao se ruskim radi sastava monaha. U njega je najpre došao Rastko Nemanjić kada je hteo da se zamonaši. Tokom druge polovine XIX veka bio je pod pokroviteljstvom carske porodice Romanovih, a početkom XX bio je najveći manastir na Svetoj Gori (imao je oko dve hiljade monaha). Od 1988 (zajedno sa ostaloh devetnaest svetogorskih manastira) nalazi se na Uneskovoj listi svetske baštine pod pod zaštitnom celinom Planina Atos. Godine 2005. posetio ga je 9. septembra Vladimir Putin. Akademik sa „svetim“imenom poručio je izvođačima – „Nostalgično, mirno, pevljivo“.
Za zadužbinu Stefana Prvovenčanog i prvo sedište samostalne Srpske arhiepiskopije gde je on krunisan za prvog srpskog kralja a njegov mlađi brat Rastko Nemanjić (Sveti Sava) kao arhiepiskop rukovodio Srpskom pravoslavnom crkvom – manastir Žiču (koji je posvećen Vaznesenju Gospodnjem) – Božić je bio još koncizniji – „Brzo, kao talas“– zapisao je. Sveti Sava je naložio da se crkvena fasada oboji jarkom crvenom bojom, jer ona simboiliše krv srpskih mučenika.
Manastir Studenica naziva se svetom lavrom. U njoj počivaju mošti Svetog Simeona, rodonačelnika loze Nemanjića, njegovog sina Stefana Prvovenčanog i Nemanjine supruge Ane (Svete Anastasije). Od nekadašnjih četrnaest crkava sačuvane su samo tri: Saborna, Kraljeva i Crkva Svetog Nikole. Jedna od najznačajnijih osobenosti najstarijeg živopisa su natpisi na freskama srpskom ćirilicom (koja je uvedena zaslugom Svetog Save, deset godina pre nego što je Srpska pravcoslavna crkva stekla autokefalnost). Ovaj manastir koji sa svojom okolinom čini jedinstvenu i harmoničnu celinu neprolazne i uzbudljive lepote, Božić je opisao sa „Umereno, kao eho neke stare srpske pesme“.
Poslednji u ovoj predivnoj manastirskoj niski je Gornjak, hram Vavedenja Presvete Bogorodice i zadužbina kneza Lazara sa isposnicom monaha Grigorija u pećini na strmoj steni iznad manastira (sa kelijom i kapelom posvećenom Svetom Nikoli) – odakle svake godine samo uoči Đurđevdana iz stene potekne čudotvorna lekovita voda. Sam manastir leži na tesnoj ravni, sa leve strane reke Mlave, u njenom srednjem toku, gotovo prislonjen uz strme goleti planine Ježevca, a sa druge strane je takođe kamenit Vukan. Ove planine odvajaju Homoljske planine od Mlave, Peka, Braničeva i Podunavlja. Božić je Gornjak osetio po vetru koji duva klisurom mlavskog Ždrela opisavši ga sa – „Slobodno, sa horizontima timočkih pašnjaka, a Jelena je suštinski duboko i pronicljivo uronila u ove religiozne i autobiografske ispovedne note raznolikih opisa – mirnih, tamnih, teških, mekih, dubokih, brzih, nostalgičnih, pevljivih – i sjajno ih svojim umećem prenela publici.
Kao svojevrsni uvod u ovo muzičko hodočašće predstavila je i Božićeve „Tri igre za klavir“za koje je sam kompozitor zapisao da „igraju i pevaju napevima prostrtim po drumovima južnim, koji spajaju doline srpskih velmoža i kraljeva, zagledanih u lepotu i plemenitu svetlost“.
Kompozitor je dao i precizne oznake ne samo tempa (i dinamičko svetlo ovih komada je raznoliko, od jedva čujnog pijana do moćnih, gromograsnih akordskih blokova) nego i karaktere pojedinih dela
Pijanistkinja Jelena Đajić Levajac već dugi niz godina proučava klavirski i kamerni opus Svetislava Božića. Ona je sjajno „uhvatila“i te Božićeve osobene niti, koje su kao potka utkane u ovaj veličanstveni mozaik