Kompromis oko Kosova - jedino što nismo probali
Kampanju za predsednika prbije Boško lbradović iz averi počeo je dosta jako i samouvereno, kako i dolikujek ka samo nekoliko redova novinskog intervjua dao je rešenje za „kosovski čvor“, razume se, ako bude izabrank oešenje je vrlo jednostavno, na Kosovo treba poslati do hiljadu pripadnika srpskog državnog osoblja, kako kaže oezolucija 1244 i u isto vreme pozvati ousiju da napravi vojnu bazu u oaškik
KAŽB Sb čbstl, Nb BBZ razloga, da su jednostavna rešenja ponekad najbolja, čak i za najkomplikovanije probleme, a Kosovo to svakako jeste. Tako da će ove Obradovićeve ideje sigurno doneti neke glasove, naročito kada se budu razmatrale u zimskim noćima, tokom predstojeće sezone slava, uz grejanu rakiju. I verovatno će dobijati sve više pristalica kako slavlje bude odmicalo.
Bez ikakve namere da kvarimo atmosferu na omiljenim srpskim političkim debatnim klubovima, red je da pre nego što počnu negde oko Svetog Luke, podsetimo na neke važne stvari, a tiču se nekih ključnih reči u diskusiji. Kao što su, na primer, Kosovo, Rusija, Rezolucija 1244, vojne baze. Najpre, nije lako objasniti da vodite jaku nacionalnu politiku i čuvate državni suverenitet, a pozivate stranu silu da u vašoj zemlji instalira vojnu bazu. O kakvom se patriotizmu radi ako dobrovoljno puštate, a kamoli dozivate stranu vojsku da dođe kod vas? Ko zna, možda i za ovakve ideje padne poneki glas, ali onda ni taj političar ni njegovi glasači nisu nikakve patriote, već obični kvislinzi. Osim ako Rusiju ne smatramo stranom zemljom, ali onda ne treba da se kandidujete za predsednika ili poslanika u Srbiji, već u Rusiji.
Ruska vojna baza u Srbiji odavno je vlažni san ruskih analitičara, inače trbuhozboraca zvanične politike Moskve. Ponekad i ne kriju da ih Srbija uopšte i ne zanima, pa tako kažu da bi vojnim bazama „Moskva pomogla Beogradu da brani svoju nezavisnost“(Viktor Litovkin)!? Ili da situacija na Balkanu može da bude izgubljena za Rusiju, ako „vojna saradnja (baza) ne bude obavljena u skorije vreme“ (Oleg Bondarenko).
Rusija se već jednom vojno upuštala u rešavanje kosovskog problema i to je potrajalo šest dana (juna 1999). Danas, dve decenije kasnije, država Rusija u zvaničnoj diplomatskoj prepisci sa Prištinom, adresira svoju notu sa „Republika Kosovo“. Ovakvo rešenje za Kosovo smo, dakle, već imali i nije uspelo. Ni kada je Srbija pokušala vojnom silom da reši kosovski problem, ni kada je to pokušala Rusija. Nisu uspela ni neka druga rešenja koja se uporno, po ko zna koji put, pojavljuju na početku neke izborne kampanje. Na primer, čuveni povratak „do hiljadu“ne vojnika, već „osoblja“Srbije na Kosovo. Razlog što se to nije dogodilo veoma je jednostavan, i piše u istoj Rezoluciji 1244, a kaže da tako nešto treba da odobri komandant KFOR-A. Pošto je svim srpskim vladama od 1999. do danas jasno da takvo odobrenje ne bi stiglo, nije ni bilo pokušaja da se traži čuveni povratak srpske vojske na Kosovo.
Na kraju, a i to smo pokušali, ne funkcioniše ni uporno odbijanje nekog srednjeg rešenja, kompromisa sa Albancima, zaklanjajući se iza ustavne preambule. Na pregovorima u Beču 2007. predstavnici Srbije su veoma jasno govorili šta neće (nezavisnost Kosova) i veoma nejasno objasnili šta hoće (da Kosovo ne bude nezavisno), a kao rezultat takve politike je samo nekoliko meseci kasnije došlo proglašenje kosovske nezavisnosti, njegovo priznanje od velikog broja najuticajnijih država i odbijeni Ahtisarijev plan kao srž kosovskog ustava.
Jedino što može da donese rezultat je ujedno i nešto što ranije nikada nismo probali, a to je strpljiv, težak, mučan i rizičan razgovor sa kosovskim Albancima, uz jako međunarodno posredovanje, sa ciljem da se „nađemo“na nekoj zajedničkoj tački. Na kompromisu sa kojim će generacije sadašnjih i budućih Srba i Albanaca moći da kažu da nisu najsrećniji, ali da boljeg nema i da nastave dalje. To je ono što radi Aleksandar Vučić, nastojeći da izvuče maksimum od mogućeg, jer vrlo dobro zna da je sve ostalo nemoguće. Pokušali smo i ništa.
Vučićeva politika oko Kosova zida se na zgarištima promašenih politika iz prethodnih decenija, ona je zaokret u odnosu na sve njih, ujedno i najveća pozitivna promena koju je Srbija doživela u periodu u kojem je on na vlasti. Ta politika je krenula od naslaga ruševina, od nule, od Srbije kojoj godinama nije zazvonio telefon da je neko iz sveta pita bilo šta oko Kosova. Pa je dovela do toga da ništa oko Kosova ne može da se uradi, ako se prethodno ne pita i Srbija. Dovela je do toga da ni najveći protagonisti kosovske nezavisnosti više ne govore – Kosovo je država i tačka, nego sedaju za sto sa Vučićem da vide da li nešto može da se dogovori i da se čvor rasplete.
Taj zaokret je ogroman, ali je jedini razuman. Zato jedini ima šansu za uspeh, koliko god da potraje, iako bolje pre nego kasnije. Ima šansu za istorijski uspeh, jer rešenja koja nudi nisu jednostavna, i nisu baš profitabilna u predizbornim kampanjama. Ali na tome se pravi razlika između odgovornog vođenja države i slavskog razmetanja vojskom, Rusima, bazama, rezolucijom 1244. Tu se pravi razlika između tragične prošlosti i napora da se ona više nikad ne ponovi.