Mašine kao ja
Uovim vremenima nikada nije jasno da li neko važno ili dobro (što nije isto!) štampano izdanje u velikoj meri promakne pažnji kritike, pa i javnosti, zbog pandemije koronom ili zbog opšte apatije koja vlada Srbijom, jedne teške duhovne omorine koja se u opštoj besperspektivnosti i nemoći nadnela nad našom zajednicom.
Kao i u slučaju naše Nin-ove nagrade za roman godine, na naslovnim stranicama inostranih ostvarenja koja nisu primila prestižnu nagradu “Buker”, utehe - ali i preporuke čitaocima radi - izdavači štampaju ono: “Delo je bilo u užem izboru za nagradu Buker”. Opet, budući, novi naslovi nekog dobitnika imaju na naslovnicama slogan, otprilike: “Novo delo autora koji je dobio Bukera”. Ovaj pisac jeste dobio Bukera, a bio je i, usput budi rečeno, šest puta nominovan za uglednu nagradu. Drugo što je čudno povodom izostanka lokalne recepcije je to što je roman pred nama objavljen iste godine kada i u svetu. Treće, zapaženo je da je, nekim čudnim sticajem okolnosti i sinhroniciteta, nešto pre i te godine širom sveta, pa i kod nas, štampan ili reizdan velik broj naslova koji su vezani za androide, robote i kiborge: “Sanjaju li androidi električne ovce” Filipa Dika, te “Ja, robot” i “Sabrani roboti” Isaka Asimova, pa čak i “R.U.R.” Karela Čapeka, u kojem je prvi put pomenuta reč “robot”. Kod nas je Žika Bogdanović 2019. izdao roman “Android, moj život sa njom i njen život sa mnom”. Ne samo što smo pisali o ovom njegovom, nažalost u svakom pogledu poslednjem proznom naslovu (“Blic” br. 7939), nego smo i sva pomenuta, kao i neka srodna dela pominjali, ne uočavajući ovu čudnu pojavu širom sveta. Bogdanović u svom futurističkom romanu, posle smrti supruge glavnog lika, kupuje mu androida-ženu, dok Makjuan svom pazari ortaka-androida. Zanimljivo, mada ne i neočekivano, u oba slučaja će doći do seksa, ali junak našeg pisca će kao častan čovek oženiti androidkinju, dok će Makjuan, ne baš po svom izboru, ući u “trojku” sa komšinicom koja mu je pomogla da unese androida Adama. Miranda je deset godina mlađa od vlasnika Čarlija, ima 22, i slobodnih je svetonazora, pri čemu se tu pojavljuje, ne samo jedan dečak Mark koji komplikuje međuodnose, već i tajna koju ima Miranda, u svojoj vezi sa Pakistankom, silovanom prijateljicom iz detinjstva...ima tu vazda ubistava, samoubistava, violentnosti, vehementnosti i koječega još, ali izgleda da se naš prevodilac Vladimir D. Janković odlično snašao, tako da se roman lako čita kao celina. Odlično je prilagodio i naš žargon polusveta odgovarajućem mu sloju u Londonu, što se pogotovo dobro uočava u primeni argoa, na primer, u sceni na dečjem igralištu sa Markom i njegovim roditeljima, kao i na mnogim drugim mestima. Nevolja sa sintetičkim čovekom Adamom je što on ne ume da laže i što mora svaki put da ostalim likovima istinito odgovori šta su namere i izjave drugih aktera. U stvari, od posvete na prvoj stranici Radjardu Kiplingu i citata iz njegovog “Tajnog života mašina”, pa do poslednje 365. stranice, ovo je delo o istini i laži.
Ono što knjigu razlikuje od ostalih pomenutih i nenavedenih naslova o androidima i robotima je to što se radnja ne odvija u budućnosti, nego “osamdesetih godina” u jednom alternativnom univerzumu, recimo kao u “Čoveku u Visokom dvorcu” Filipa Dika (u kojem, doduše, nema androida). Velika Britanija je izgubila rat na Foklandskim ostrvima, Margaret Tačer pokušava da ostane premijerka, a rad na robotici je otišao u drugom pravcu, zahvaljujući jednom tehnološkom geniju.
Vrlo dobar i važan NF roman! SLOBODAN IVKOV