Rizik i igra
Da imamo razvijenu kulturu sećanja, danas bismo obeležavali pet jubileja Bate Živojinovića jer je te 1972. godine snimio pet značajnih filmova, kaže Radoslav Zelenović.
Osim što je osvojio niz najvećih priznanja, njegove su režije pomerale granice, bivale predmet izučavanja, a on je u intervjuima govorio da je režija, između ostalog - rizik i igra.
- Rediteljski posao pretpostavlja prvo veliku koncentraciju pre nego što počnu probe. Zatim duboku analizu da bi se došlo do svakog skrivenog mesta. Energiju usmeravate i da motivišete ljude da rade u dobroj volji, da ih potaknete, otvorite, ubedite da učestvuju u pronalaženju zajedničke (umetničke) istine… Radeći na predstavi sa glumcima, zamišljamo sebe i u poziciji onih koji će gledati predstavu - u tome je sav rizik i igra.
Pažnju na sebe, beleže hroničari, posebno je privukao predstavom “Pokondirena tikva” rađenom u SNP Novi Sad 1973. Znalci su apostrofirali da je poznati komad pomerio ka egzistencionalnoj drami a on je, između ostalog, kazao:
- Mnogo su mi koristili Vojvođanski muzej, biblioteka Matice Srpske gde sam našao obilje podataka koji su mi mnogo koristili da sagledam svu slojevitost onoga o čemu genijalni Sterija piše. Kad radite neki komad, treba pročitati puno toga, pokušati da nađete pravac koji vodi odgovoru na pitanje odakle piscu inicijajcija da se bavi datom temom na dati način, a onda to prilagodite čitanju u kontekstu svog vremena.
Prisećajući se te predstave i tog svog perioda, za časopis “Komedija” je kazao:
- Beogradski kritičari me nisu gledali u novosadskom ciklusu. Bio sam im blizu, mislim kritičarima, ali nisu gledali. Imao sam do tada, po mom osećanju, bar tri, četiri predstave sličnog ranga. Ali te predstave nisu bile na Pozorju. Bivale su na nekim festivalima ali ne onim koji su smatrani važnim i na kojima su se ti kritičari pojavljivali. Kad sam uspeo da se probijem na te važne festivale, onda me nisu mimoišle ni nagrade. I kada to tako krene, onda ovi počnu da te uvažavaju, i onda kažu da si i nešto preokrenuo... A nisam ništa preokrenuo. Ja sam napravio dobru predstavu i nisam imao nameru da pravim nikakvu prekretnicu u životu.
Dugačak je niz naslova kojima se Dejan Mijač zlatnim slovima upisao u istoriju pozorišta; sa “Golubnjačom”, primerice, obreo se u kandžama cenzure, sa “Mrešćenjem šarana” Aleksandra Popovića otvorio novo pozorište - Zvezdara teatar…
- Aca Popović je pisao čudne komade koji su se oslanjali na duboku i očaravajuću duhovitost. Usmeravao se u svom pisanju ne na pojavu nego na njen fenomen. Vešto je to izlagao pažnji javnosti kako bi ljudi sagledali gde je koren naših sudbonosnih budalaština za koje se narod često zalaže, pa čak do sopstvenog samouništenja. On ih je uočavao i pre nego se pojave i uzmu maha, ukazivao da su sklone prolaznosti na najbeznačajniji način. A uzimaju danak i ostavljaju duboko bolne tragove iako su u suštini ništavne. Njegov karikaturalni način je blizak komediji premda je on, da tako kažemo, iznikao iz ondašnjeg modernog teatra apsurda. Bio je pisac blizak tom pravcu. Fokusirao je neprolazne teme o prolaznosti gluposti koja opet, sa druge strane, utemeljena u neprolazno.
Mijačev opus jednakom snagom karakteriše i klasika i savremena dramaturgija. Radio je, pomenimo tek, maestralne predstave po komadima Biljane Srbljanović, hvatao se u koštac sa „Trgom heroja“Tomasa Bernharda, koje slovi za hermetično dramsko delo a njegovo je čitanje, između ostaog, slovilo za moderno i lucidno… Neretko je njegove predstave pratila opaska da na svoj način predskazuju nadolazeće društvene pošasti…
- Nikada se u svojim predstavama nisam bavio politikom nego egzistencijalnim pitanjima. Ne mislim da je pozorište ikada moglo eksplicitno da menja stvari, zaustavi nadolazeće društvene tragedije. Međutim, imao sam potrebu da kažem ono što sam uviđao, shvatao, što je u meni pobuđivalo i strah u koštanoj srži, pa možda neko i čuje. komemoracija dejanu mijaču Biće održana 11. aprila u 11h u jdp-u. Sahrana je istog dana na novom groblju u Beogradu. opelo počinje u 14.30h u crkvi Svetog nikole na novom groblju.
Kultno ostvarenje „Valter brani Sarajevo“, reditelja Hajrudina Šibe Krvavca, premijerno je prikazano pre 50 godina u sarajevskoj „Skenderiji“i još uvek drži rekord po broju gledalaca jednog filma proizvedenog na području bivše Jugoslavije.
“Valter brani Sarajevo“je prvi strani film koji je posle kulturne revolucije prikazan u Kini, a popularnost ovog filma ne opada ni danas jer se on emituje na nacionalnoj kineskoj televiziji povodom državnih praznika. Antologijsku ulogu u ovom ostvarenju je odigrao Velimir Bata Živojinović, koji u Kini i dalje važi za omiljenog glumca. Scenario za ovaj uzbudljiv akcionošpijunski film o sarajevskim ilegalcima i njihovom vođi, partizanskom obaveštajcu Vladimiru Periću Valteru, potpisuju Hajrudin Krvavac, Đorđe Lebović, Momo Kapor i Savo Pređa.
Povodom pola veka pomenutog ostvarenja, održan je razgovor u restoranu „Valter“u TC „Galerija“, na kojem se govorilo o značaju ovog projekta, ali i o glavnom glumcu Velimiru Bati Živojinoviću.
LEGAT U KORAĆICI Radoslav Zelenović, upravnik Audio-vizuelnog arhiva i Centra za digitalizaciju SANU, kaže da, nažalost, mi nemamo razvijenu kulturu obeležavanja važnih i značajnih jubileja.
- Da imamo, danas bismo obeležavali pet jubileja Bate Živojinovića jer je te 1972. godine snimio pet značajnih filmova za istoriju srpske i jugoslovenske kinematografije. Uradio je filmove: “Tragovi crne devojke” u kojem je odigrao ulogu za koju je smatrao da je njegova najbolja, “Zvezde su oči ratnika”, “Bog stvori kafansku pevačicu”, “Majstor i Margarita” i “Valter brani Sarajevo”. Za svaku kinematografiju ovih pet filmova je dovoljno da za vas neko kaže da ste dobar glumac i da ste ostavili trag u sopstvenoj kinematografiji. Bata je uvek bio glavni, bilo da su male ili velike uloge u pitanju. To što je on uradio bilo je nešto što se videlo. Jedan od zaštitnih znakova naše kinematografije je upravo Bata. Snimio je više od 280 filmova, a kada je neko uradio toliko projekata u čitavoj Jugoslaviji, on je ostavio vidljiv trag - naglašava Zelenović koji otkriva i da su Nele Karajlić, Gaga Ignjatović i on pokrenuli inicijativu da se napravi Batin legat u Koraćici.