CENA ŽENSKOG NEPRISTAJANJA
Aleksija, lik koji igram, na neki način je antiheroj jer razbija taj mit ženskog čekanja i trpljenja, prekida ga čineći zločin da bi joj, na prvi pogled paradoksalno, zatvor doneo slobodu - kaže poznata glumica.
Unacionalnom teatru 26. aprila održana je konferencija za novinare povodom najave premijere predstave „Uspavanka za Aleksiju Rajčić“Đorđa Kosića (Nagrada Sterijinog pozorja za originalni domaći dramski tekst za 2019/2020), u režiji Juga Đorđevića, koji je žanrovski zanimljivo odredio ovo scensko ostvarenje kao - intimni spektakl.
Predstava je snažno prožeta muzikom, u podeli su Iva Milanović, Novak Radulović (Horovođe) i Sara Ristić, Nevena Milošević, Vera Zečević, Mladen Lukić, Goran Milošević, Danijela Milošević (Hor), komad je inspirisan knjigom Milutina A. Popovića „Zatvorenice, album ženskog odeljenja Požarevačkog kaznenog zavoda“.
- Ne treba mnogo da shvatimo koliko je položaj žena u svetu i dalje daleko od idealnog, a kada shvatite da se na našim prostorima narativ u kojem je žena biće drugog reda protkao kroz celu istoriju, onda postavljanje jednog ovakvog komada postaje neminovnost. Aleksija je oličenje sudbine hiljade žena koje su svoje živote završile u kaznenopopravnim zavodima, samo zato što su bile primorane da pravdu uzmu u svoje ruke, jer pravde nije bilo na vidiku. Ako vam ovaj siže zvuči poznato, to je zato što se od kraja devetnaestog veka do danas malo toga promenilo - naveo je reditelj Jug Đorđević.
A nakon konferencije, u kraćem razgovoru za “Blic”, Vanja Ejdus upitana ko je zapravo Aleksija Rajčić, kaže:
- Konkretno ime i prezime je izmišljeno. I nebitno. Ona je inspirisana svim likovima iz knjige “Zatvorenice…”, ali mogla je i, što je još bitnije, može biti bilo koja žena. Bilo koja žena, na primer s Vračara, opštine gde živim ili iz bilo kog zabitog zaseoka za koji ne znamo ni da postoji. Ukratko, ona je reakcija života na pritisak, torturu, okove.
Dotičući se teme zašto se, i nekad i sad, pristaje na torturu i pritisak, veli:
- Aleksija ima hrabrosti da ne pristaje. Komad, odnosno predstava obuhvata i vrlo važnu temu - čekanje. Žene koje čekaju; boljitak, dete, sreću, svog čoveka i kraj svog veka. Čekaju da nađu momka, da se udaju, da rode decu… Nameće se tu i zanimljivo pitanje kako društvena očekivanja postaju ili ne postaju i lična. Aleksija je lik koji je na neki način antiheroj jer razbija taj mit čekanja, trpljenja, prekida ga čineći zločin da bi joj, na prvi pogled paradoksalno, zatvor doneo slobodu.
Nametnulo se pitanje da li je zločin jedini izlaz…
- Iz moje vizure, žene sa Vračara ne zvuči kao jedini. Ali sam sigurna da mnoge žene žive u kontekstu koji ih čini suštinski bespomoćnima bespomoćne; nemaju kome da se obrate, nema ko ni da ih čuje a nekmoli nekoga ko će im pomoći, ko im veruje i kome mogu verovati. Preostaje im ili da trpe nemoguće ili da počine zločin.
Upitana za svojevrsnu paralelu i/ili link između ove i naslovne role u predstavi “Hasanaginica”, koja je nedavno obeležila dve decenije izvođenja, veli:
- Možda ima nekog linka u tematskom smislu; žena koja trpi muški pritisak i teror društvenih normi, odnosno muški teror i pritisak društvenih normi. Hasanaginica, znamo, ne nalazi izlaz, odnosno njoj je izlaz sopstvena smrt. A Aleksiji je izlaz ubistvo, tuđa smrt zbog koje završi u zatvoru. Pozorišno je, naravno, sve drugačije u svakom smislu. Lično, posle 20 godina kao da završavam jedan i počinjem novi krug. Tako se osećam. I zato mi je veoma važna ova uloga.