Večni Betoven i muzička trpeza ljubavi
Veliki dirigent i kompozitor Leonard Bernnštajn je objavio knjigu „Mrzim muziku“(I hate music); jedno od poglavlja u njoj nosi naziv: Mrzim Betovena!
3IŠEALI, KAO I čitava knjiga, i ovaj njen deo zapravo svakom rečju govori o ogromnoj bezgraničnoj ljubavi i za Betovena i za muziku uopšte, mada je autor dao i objašnjenje da je genije iz Bona uvek i svuda – i na otvaranju i zatvaranju raznih festivala (ne samo njegovog u njegovom rodnom gradu), da ga sviraju đaci od osnovnih muzičkih škola do akademija i fakulteta, da se emituje i kada su dani žalosti, ali i dani radosti, pri otvaranju fabrika i koncertnih sala. „Mesečeva sonata“opus 27 broj 2 u cis-molu ušla je i u Krležinu dramu „Gospoda Glembajevi“u kojoj početne taktove svira baronica Šarlota Kasteli Glembaj, pa i u istoimeni balet koji je uoči svetskog Dana igre gostovao u Narodnom pozorištu u Beogradu. Koreograf, reditelj i libretist Leo Mujić doveo je pedesetak igrača Baleta Hrvatskog narodonog kazališta želeći da predstavi intimnu dramu zagrebačke aristokratske porodice, „naših Budenbrokovih“, kako su nazvali oporu Krležinu prozu. Veliki broj veoma razigranih protagonista donekle je zamaglio psihološku priču iz 1913. koju je pisac oblikovao 1929, znalački klešući njihove likove koje je veoma teško (meni se činilo i nemoguće) preneti u koreografsko ruho. Ali, Leo Mujić je stasavao u porodici psihologa, te mu to rentgentsko poniranje u intimu ličnosti nije strano. Pored toga, on ima istančanu muzikalnost, te je pored ove numere (koju je preduzeo iz dramskog predloška) koristio i početak Betovenove „sudbinske“Pete simfonije u ce-molu a i lajtmotivski Prelid u ce-molu Rahmanjinova (u moćnoj orguljskoj obradi) kojim i započinje istorija o propasti ove maštom stvorene zagrebačke porodice.
Kako je nemoguće biti na dva različita mesta u isto vreme - obradovalo me je da je Leo dozvolio da prisustvujem probi koja je održana neposredno pre predstave. A na probama se ponekad nauči i više nego na samoj predstavi. Tako sam upravo kao na (nezaboravnoj) generalnoj probi Betovenove Sedme simfonije na Betovenovom festivalu u Bonu 1989. godine sa legendarnim Leonardom Bernštajnom (kome je, nažalost, to bila i poslednja godina života) sa Bečkom filharmonijom saznala dokle može da ide traganje za perfekcijom, jer je – inače gotovo savršeni orkestar – vraćao u nekoliko navrata kako bi čuo od savršenog još savršenije, što je najzad i postigao. Tako je i Leo, vraćao njegove divne igrače kako bi postigao željeni kvalitet. U ansamblu ima i nekoliko pripadnika žute rase (koji su Japanci, Kitajci ili Korejci) i kako oni nisu Balkanci, čak i za vreme pauze nisu odlazili sa scene nego su i dalje vežbali idući na prsgtima ili upražnjavajući enormno visoke skokove – što je činio Takija Sumtimoto (Takuya Sumtimoto) u složenoj roli Leona, koji se u roditeljskoj kući oseća kao stranac i prolaznik koji u drami doživljava „poslednju sentimentalnu zabludu“, boreći se protiv Glembaja u samom sebi. Zavodljivu i prelepu baronicu Šarlotu Kasteli Glembaj sjajno je dočarala Natalia Kosovac, Ignjata Glembaja (njenog muža i Leonovog oca) Đulerme Tameiro Alves (Guilerme Gameiro Alves), a dominikansku sestru Anđeliku Glembaj (udovicu najstarijeg sina Imana Glembaja) – Rieka Suzuki (Rieka Suzuki).
HORAIma još internacionalnih igrača u ovoj odličnoj prvorazrednoj ekipi hrvatskog baleta. U raskošno, a balketski eterično ruho izvođače je odenula Manuela Paladin Šabanović.
Betoven i Madžar
I u sedmom Madžarevom obraćanju Betovenu ponovo smo bili suočeni sa svojevrsnom klavirskom molitvom njegovom geniju. Krug se sve više sužava. Poželeh da ga čujem i na prepodnevnoj generalnoj probi. Otvoriše mi dveri Kolarčeve zadužbine, ali me umetnik, uz izvinjenje zamoli da ga ostavim samog sa klavirom. Razumem ga! To je svojevrsna njegova ispovest, njegovo posvećenje, njegovo predavanje koje ne želi svedoke.
Uveče, niču pod njegovim prstima dve sonate „quasi una fantasia“iz opusa 27 prva u Es-duru, čija se četiti stava nadovezuju jedan za drugim bez prekidanja, gde se sonatni oblik pojavljuje tek u finalu. Početni stav je nežan, poetičan i čarolik. Skerco je u ce-molu (Betovenu omiljenom tonalitetu) i teče u arpeđima obe ruke, a naredni Andante ubraja se u najlepše stavove u Betovenovoj klavirskoj poetici. Finalni stav podseća na bogatu improvizaciju. Ona je (nepravedno?) ustuknila pred beskrajnom lepotom druge „Mesečeve“sonate u cis-molu, estetski i logički gotovo savršene muzičke celine. Kompozitor ju je posvetio svojpoj učenici Đulijeti Gvičardi u koju je, sudeći po početnom stavu, bio duboko zaljubljen. To je, zapravo, prava ljubavna pesma bez reči, najpre nazvana „Senica“, a kasnije ju je pesnik Relštab nazvao „Mesečina“, čija fluidna atmosfera podseća na fragment iz Mocartovog „Don Đovanija“.
Mnoge legende kružile su oko ozarenog patosa njenog početnog stava: jedna od njih govori da je već gluvi Betoven želeo nekoj slepoj devojci da muzički opiše diskretnu lepotu mesečeve svetlosti; druga – da ju je napisao povodom smrti jednog plemića, kompozitorovog prijatelja. Činjenica je da on sadrži uzvišenu patetiku i sanjarenje blisko ranim romantičarima. Teoretičari – analitičarti – našli su da ova sonata, zapravo nema početni stav, uobičajeni sonatni oblik, i da započinje svojevrsnom improvizacijom, na koji se nadovezuje jednostavni menuet i olujni sonatni finale. Pragmatični profesor Emil Hajek tražio je od studenata da na ispitu sviraju samo taj završni stav
– tragajući isključivo za tehničkom spretnošću izvođača, ali celina je savršena i upravo ovaj početni stav odredio je karakter čitavom delu. Madžar ga je svirao u najnežnijem pianu, mada sa povremenim rubatima, ali bez sentimentalnosti koje dotiču menje vešti pijanisti. U središnjem stavu iskazao je beskrajnu nežnost, a u finalu – sa velikim i upornim uzlaznim gradacijama podsetio je na neprekidnu i nezaustavljivu seriju uzdaha.
U prvom delu čuli smo i „Pastoralnu“sonatu u De-duru opus 28 u kojoj je uspeo da se udalji od mračne teskobe Hajligenštatskog testamenta (iz 1802. godine) i gorkih okršaja koje je vodio sa samim sobom i da u prirodi, koja mu je uvek pružala utočište i sigurnu luku, pronađe unutrašnji mir.
Na početku drugog dela čuli smo dvostavačnu Sonatu u e-molu opus 90 (po Šarpantjeu) tonalitetu zaljubljenosti, ženstvenosti i plačljivosti, koji je upravo takav odraz imao i u Madžarevoj interpretaciji, uprkos silaznim arpeđima u početnom stavu koji kao da su se survavali sa litice, ali kod Madžara ništa nije ni za trenutak grubo, sve je oplemenjeno i milujuće nežno.
Na kraju koncerta čuli smo prvu sonatu iz tzv. treće razvojne faze Betovena – 28. u njegovom kompletnom klavirskom sonatnom opusu u A-duru opus 101 (tonalitetu veselosti, mašte i krhkosti) koja obiluje kontrastnim raspoloženjima između njenih stavova i unutar njih. U finalnom stavu primenio je formu fuge - što je rado činio i u poslednjim gudačkim kvartetima. Po rečima Šindlera, Betoven je nameravao da stavovima dâ programske naslove: I –Sanjalačka osećanja, II – Poziv na akciju, III – Vraćanje sanjalačkim osećanjima i IV – Akcija. Upravo u spoju sanjarenja i akcije protekao je i sedmi susret Madžara i Betovena.
Vaskršnji koncert
Nema boljeg i lepšeg mesta za Uskrs od Hrama Svetog Save, osnivača Srpske pravopslavne crkve i jednog od najvećih ličnosti srednjovekovne Srbije. Na tom mestu veruje se da su spaljene njegove mošti 1595. godine.
Kamen temeljac postavljen je 193, a gradnja je nastavljena tek 1989. i danas je izrasla ne samo u najveću pravoslavnu crkvu u Srbiji, nego i u jednu od najvećih hrišćanskih bogomolja uopšte. U njenoj unutrašnjosti blješte 12.0009 kvadratnih metara zlatnog mozaika, koji je stigao zahvaljujući velikim ruskim donacijama. A upravo ruska poslovica i kaže „ne idi u selo u kome nema crkve“. U veličanstvenoj kripti Hrama Svetog Save održan je Vaskršnji koncert na kojem su učestvovala četiri hora. I kako je izrekao indijski pesnik, romansijer i mislilac Rabindranat Tagore – „vera je ptica koja peva dok još traje noćna tama“. Oni su doista svojim glasovima razbijali tminu koja se spuštala na Beograd.
Čuli smo dva dečja hora; najpre Dečji hor „Rastko“, koji je pri Hramu Svetog Save osnovao 1991. godine dirigent (i reditelj) Aleksandar Spasić, a koji danas vodi Milena Antović, produžujući liturgijsko slavlje kroz jedinstvenu i svojevrsnu muzičku trpezu ljubavi. Sa gotovo heruvimskim glasovima oni su program započeli kompozicijom „Voskresenije tvoje“našeg prvog školovanog muzičara Kornelija Stankovića, pravog vernika koji je čitavog svog kratkotrajnog 34-godišnjeg života žalio što nije bio u Rusiji i što nije postao svešštenik. Njegovo delo u jednostavnoj dijatonskoj stilizaciji sjajno je uvelo u jednu od najlepših kompozicija savremene duhovne muzike – „Ljubi bližnjega svoga“Miroljuba Aranđelovića Rasinskog sa divnom jevanđelijskom porukom, molitvenom i večnom.tu su se upreli i narodni napevi, strofični, praznični i himnični.
Dečji crkveni hor „Emanuel“pri Hramu vaskresenja Gospodnjeg u Valjevu, sa dirigentkinjom Vanjom Urošević okupio je dvadesetak devojčica (i samo dva dečaka) – što se oseća i u većini horova veterana, koji imaju manjak muških glasova. Oni su „Hvalili imja Gospodnje“, muzički preneli reči vladike Nikolaja Žičkog – „Raduje se nebo. Raduje se zemlja...“kroz Polijelej „Hvalite imja Gospodnje“nepoznatog autora u koji se refrenski upleo napev „Aliluja“, kroz kanonske imitacije „Hristos voskrese“koje je ispisao Milenko Mačak.
Srpsko pevačko društvo „Sloga“iz Sarajeva koje je najstarije u Bosni, osnovano 1888. za vreme austrougarske okupacije, koji danas vodi izuzetno muzikalnim gestom magistar crkvene muzike Stefan Mojsilović, uglavnom je predstavio dela ruske pevačke tradicije. To je pravi hor profesionalaca (u ovom gradu osnovana je 1993. jedinstvena Akademija Srpske pravoslavne crkve za umetnost i konservaciju koja se početkom našeg veka priključila Bogoslovskom fakultetu u Beogradu), koji peva muzikalno a moćno, gotovo serafimski, sledeći izražajnu poetiku ruku svog horovođe. Pevali se akatiste, tropare i aliluje, nad diskretno postavljenim isonom, u dugim lagama sporih tempa, sa velikom dinamičkom osenčenoću, zadržavajući neophodni verski zanos i oduševljenje.
Na kraju koncerta predstavio se hor domaćina - Pevačko društvo Hrama Svetog Save (jedan od četiri hora sa ukupno oko dvesta pevača, uzrasta od 4 do 84 godine) sa dirigentkinjom dr Katarinom Stanković. Oni su interpretirali dvojicu naših najrečitijih korifeja duhovne muzike, akademika Svetislava Božića, koji je umeo da oslušne glas Božji i da ga prenese u note. Dirigentkinja je i auztorka monografije o legendarnom horskom dirigentu Vojislavu Iliću i stasavala je i specijalizirala svoje izvođačko umeće kroz mnoge naše horove i sada je na čelu ovog odličnog hora isklesanih a mladih glasova, sa izjednačenom balansom ženskih i muških članova. Oni su premijerno izveli „Da nebo nas uzvede“Miroljuba Aranđelovića Rasinskog, koja završava akatistički i verski sa „Hvalite Gospoda u vekove vekova“. Prvo izvođenje imala je i kompozicija izuzetno talentovcanog 17-godišnjeg Igora Glavašića „Hristos voskrese“, koji je već postao student na Fakultetu muzičke umetnosti.
Na kraju su združeni horovi „Rastko“i Pevačkog društva Hrama Svetog Save interpretirali „Veru našu“monahinje Julijane Denisove: „Vera večna, vera slavna, naša vera pravoslavna“.