DRIBLA I DRIBLA I DRIBLA...
Da smo osvojili Svetsko prvenstvo u Italiji, ne bi bilo rata u Jugoslaviji. Tako je govorio Ivica Osim, koji je preminuo u subotu u Gracu, samo pet dana pre nego što bi proslavio 82. rođendan.
Mnogi će se složiti da je sa popularnim Švabom zvanično umro i fudbal na našem balkanskom prostoru. Osim je bio simbol generacije više naroda koja je verovala da je šutiranje lopte dovoljno da zaboravimo na sve razlike. A da je Faruk Hadžibegić pogodio penal tog 30. juna 1990. u Firenci... ko zna?
U tih 20 mundijalskih dana mogla bi da stane životna priča čoveka koga su od Triglava do Vardara u isto vreme podjednako voleli i mrzeli. Jer, takav je bio Osim, tvrdoglav, principijelan i zatvoren, ali pre svega neverovatan trener i još neverovatniji čovek. Kada je pobeđivao, svi su ga svojatali, kada je gubio, istina retko, bio je razapinjan, vređan, nazivan pogrdnim imenima. Tako je i sada, kada više nije sa nama. Za jedne je bosanskohercegovački trener, za druge jugoslovenski, za treće samo Sarajlija...
Da se vratimo u Italiju, u Milano... Posle poraza od
Zapadne Nemačke (1:4) na otvaranju SP, mediju su tražili Ivičinu glavu. Bio je “selektor bez mu*a” koji forsira “svoje
Bosance” i koji na teren ne pušta Savićevića, Prosinečkog, Pančeva... Pisalo je da je pred meč sa svojim stručnim štabom popio 11 flaša viskija kako bi potisnuo strah. Pričalo se svašta, a Ivica nije odgovarao, već je reprezentaciju vodio korak po korak do četvrtfinala i nesrećnog poraza na penale od velike Argentine sa još većim Dijegom Armandom Maradonom.
Osim je u Italiji za 20 dana ostario 20 godina, od “sarajevskog šupka” postao je “trenerski Štraus i najveći selektor kog je SFRJ imala”. Ali, već tada, Osimu je bilo svega preko glave. Zemlja se raspala, a s njom i zlatna generacija koju su svi videli kao šampiona kontinenta 1992. Ali to se nije dogodilo... Tri nedelje pre odlaska u Švedsku, Osim je podneo ostavku. Sedam dana kasnije, odlukom Ujedinjenih nacija, koju su FIFA i UEFA odmah sprovele u delo, Jugoslavija je izbačena sa EP.
Rekao je tada da ne može da sedi u Beogradu dok se u njegovom rodnom Sarajevu, gradu koji neizmerno voli, dešavalo to što se dešavalo u to vreme.
- Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hočete... To je neka moja odluka, a ja
Fudbalsku karijeru počeo je u sarajevskom Željezničaru, za koji je odigrao ukupno 465 utakmica u svim takmičenjima i postigao 186 golova.
Ostao je u sećanju komentar iz čuvene radijske emisije “Vreme sporta i razonode”, kada je reporter rekao: “Osim prolazi jednog, drugog, trećeg igrača, dribla Ivica Osim, dribla i dalje... Poštovani slušaoci, dok Osimu ne oduzmu loptu da proverimo rezultate na ostalim stadionima”.
neću da govorim zbog čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, pa da se i vi setite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava - kroz suze je Osim pričao na konferenciji koju je sazvao u Beogradu.
Za jedne je bio junak, za druge izdajica, treći su mu se smejali, četvrti su već napustili državu, peti su se spremali... Oni koji ga znaju, kažu da posle toga više nikada nije bio isti. Emotivno ispražnjen, zauvek je napustio jugoslovenski fudbal.
„Malo nakon ostavke se desilo nešto što me zabolelo. Prolazio je pored mene razred đaka, a ispred njih učitelj, mlađi čovek. Prepoznao me i kaže deci: Evo izdajice Jugoslavije! Da sam mogao da ga uhvatim, rastrgao
bih ga tad. A šta sam drugo mogao da napravim nego da dam ostavku. Kako god, moja ostavka nije mogla ništa da promeni, toliko je daleko otišlo. Fudbal nije mogao ništa promeniti. Da smo bili prvaci sveta u Italiji, svejedno bi bilo rata. Nije bilo povratka jer je počelo tako jako i oštro“, napisao je Osim po odlasku iz Beogradu.
I Ivica je od 1990. do 1992. shvatio da je Svetsko prvenstvo bilo samo fudbal i da rečenica sa početka teksta ne bi pila vodu.
Danas, tri decenije kasnije, jasno nam je koliko smo se ogrešili o čoveka koji je bio ispred svog vremena, koji je umom rušio balkanske stereotipe i koji nas je doveo do trenutka da pomislimo: Je...te, možemo da dobijemo Maradonu! Štrause sa Grbavice, hvala ti na svemu. ■