Filmski izlog jugoslavije bio je veoma bitan Titu
U ovoj našoj aktuelnoj, domaćoj politici danas disidenata više nema. Disidenti su se preselili u neke druge sfere ljudske delatnosti, kaže novinar i publicista Slobodan Kljakić, autor knjige “Srpski disidenti” u izdanju “Vukotić medie”.
Zanimljivo je da je valjda 95% disidenata u Titovoj Jugoslaviji bilo iz Srbije. Kako to objašnjavate? - Na osnovu nekadašnjeg uticaja na teritoriji Jugoslavije, glasovi disidenata iz Srbije možda stvaraju utisak o njihovoj predominaciji, izraženoj i kroz postotak koji ste pomenuli. Čini mi se da taj podatak zavređuje ozbiljnu korekciju, pošto je disidenata bilo na raznim stranama, ali je od sredine 80-ih, zbog započetog, poznatog procesa cepanja jedinstvenog državnog i društvenog tkiva Jugoslavije, narastala izolacija republika na intelektualnom, kulturnom i medijskom planu. Glas disidenata bio je snažan u Sloveniji, u krugu oko časopisa “Nova revija”, kao i među predstavnicima mlađeg naraštaja, koji su oblikovali svoju kritičku poziciju, preko omladinskih i studentskih glasila, takođe i preko izuzetno razvijene potkulturne scene. Disidentski glasovi su krajem 80-ih snažno došli do izražaja i u Hrvatskoj, kao neka vrsta oživljavanja pozicija karakterističnog za “hrvatsko proljeće” do 1972. godine. U Bosni i Hercegovini su takođe bili snažni glasovi disidenata, može se navesti mnogo imena tamošnjih intelektualaca koji su krenuli ka Beogradu. Disidentski glasovi čuli su se i u Crnoj Gori i Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, u Vojvodini, ali su svi oni, čini mi se iz logičnih razloga, nekako bili prekriveni disidentskim glasovima koji su dolazili iz Beograda.
Šta je tome razlog?
- Beograd je bio najveći naučni, univerzitetski, politički, kulturni i intelektualni centar SFR Jugoslavije. Samim tim bio je i najsnažnije uporište kritičkog mišljenja u zemlji, čemu je naročito pogodovao široko razgranat život na kulturnom i naučnom polju. Na književnom poprištu su započeta snažna estetska i druga polemička suprotstavljanja koja su se ubrzo prelila i u domen humanističkih nauka. Podsetiću i na to da je prva studentska pobuna u Beogradu izbila još početkom 50-ih, da je sledila 1968. i mnogo toga drugog. U Beogradu su ubrzo posle 1950. počeli da izlaze oštro polemički intonirani književni, umetnički i filozofski časopisi, dnevne i nedeljne novine, a svi su okupljali ondašnje i buduće pripadnike stvaralačkog krema srpske i jugoslovenske kulture. Bez obzira na svu političku i ideološku rigidnost društva u
kome Komunistička partija, docnije Savez komunista, uspostavlja standarde, nameće okvire i sadržaj društvenoj kritici, mrvljenje tih okvira bilo je sve izraženije. U takvim okolnostima, pogotovo posle političkog stradanja Milovan Đilasa i Vladimira Dedijera 1954. vremenom se konstituišu i uporišta opozicionog mišljenja ne samo u SKJ, nego i na široj društvenoj i intelektualnoj skali. Uveren sam da je na taj proces, koji će vremenom pretvoriti Beograd u ključno mesto disidentske akcije, znatnog udela imala i snažna tradicija srpske socijalističke i socijaldemokratske kritičke misli, da pomenem samo Svetozara Markovića, Vasu Pelagića i Dimitrija Tucovića. Ova tradicija, kojoj sam posvetio pažnju u knjizi, snažno je dolazila do izražaja i između dva svetska rata, bez obzira na sva nastojanja Kominterne i staljinizirane KPJ da je na ovaj ili onaj način suzbije, uključujući i brutalne likvidacije niza srpskih i jugoslovenskih komunista u staljinističkim čistkama. Tokom šezdesetih godina, narastanju opozicionog i disidentskog mišljenja snažno je doprinela i saradnja srpskih intelektualaca sa njihovim kolegama iz drugih jugoslovenskih republika, potvrđivana saradnjom u časopisima i na naučnim skupovima, kao i u akcijama iskazivanja međusobne solidarnosti, kada je vlast izlagala progonu slobodu govora i mišljenja, pogotovo na osnovu poznatog, zloglasnog člana 133 Krivičnog zakona, kojim je inkriminisan “verbalni delikt”.
U tom periodu, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, imamo i neke primere, pre svega u filmskoj umetnosti, gde se razvija crni talas kao značajna kritika vlasti i stanja u društvu. Neki filmovi jesu zabranjeni, ali svi su, pre svega snimljeni i to državnim parama, a neki su preživeli i pokušaj sudske zabrane iako je javna tajna bila da je Tito bio protiv tih filmova. Kako u kontekstu ove cele priče o disidentima tumačite taj, moglo bi se reći, paradoks?
- U rekonstrukcijama kulturne politike i kulturne scene u socijalističkoj Jugoslaviji, možda je do danas najbolje osvetljen upravo fenomen “crnog talasa” iz druge polovine 60-ih i prvih godina 70-ih. O sudaru dogmatizovane partijske svesti i filmskih stvaralaca koji se bore za širenje prostora slobode, kroz
Beograd je bio i najsnažnije uporište kritičkog mišljenja u zemlji
Pitanje o Dobrici Ćosiću kao vodećem disidentu Srbije, uveren sam u to, tek će biti podrobno istraživano, za šta je uslov otvaranje tajnih arhiva
Ćosić je svoj otvoreni stav prema represiji poretka počeo da iznosi tek od kraja 1984. godine
oštru kritiku stanja u društvu, postoji obimna kritička literatura, koju su stvarali pripadnici različitih generacija, ne samo kod nas nego i u inostranstvu. U teorijskim razmatranjima i istoriografskim prikazima jugoslovenskog filma najveća pažnja posvećan je, s razlogom, upravo crnom talasu. Od velikog značaja su neposredna saznanja i svedočenja vodećih ličnosti s filma, ličnosti koje su svojim delima, označenim kao crni talas, proneli slavu jugoslovenskog i srpskog filma svetskim meridijanima. O delima vodećeg trolista tog “novog filma”, Živojina Pavlovića, Aleksandra Petrovića i Dušana Makavejeva, puno je pisano. Uz njihova imena pomenuću Želimira Žilnika, Lazara Stojanovića, Batu Čengića, Krstu Papića, Purišu Đorđevića, Miću Popovića, Dragoslava Lazića, s čijim se imenima “spisak” ne iscrpljuje. U onom vremenu su postojala zvanična tela, komisije koje procenjuju da li neki film može u bioskope, a na tom cenzorskom poslu uvek je bilo uticajnih pojedinaca čija je misao okovana teškom dogmom, kojima je spremnost da pravoverno služe nalozima partije, da ni za jotu ne iskoče iz ideološke kolotečine, bila mnogo važnija od procene kvaliteta nekog filmskog ostvarenja. Pošto je vreme takve cenzure odavno prohujalo, danas možda deluje pomalo čudno što zabranjenih filmova nije bilo i više. Tačno je da su oni snimani od državnih para, ali ne uvek, nego su menadžerski spretno korišćene i druge jasle. Nesumnjivo je tačno da se Tito baš mrštio, pogotovo na neke filmove i autore “crnog talasa”, ali je taj “filmski izlog”, da ga tako nazovem, socijalističke Jugoslavije bio isuviše važan u periodu hladnog rata, kada je svetu trebalo pokazati i dokazati kako se ovdašnji sistem bitno razlikuje od onog u SSSR-U i satelitskim državama. Ovu pukotinu stvaraoci su koristili i neprekidno proširivali. U sudaru sa nametnutim ograničenjima pronalazili su načine da sopstvenu filmsku estetiku i poetiku, svoja znanja, intelektulni angažman i oštru kritiku društvenih okolnosti, prošire daleko izvan pomenutih stega. Šireći na taj način osvojeni prostor novih sloboda, dolazili su pod udar vlasti, bili su proglašavani i za “neprijatelje”. Razume se, uz sve muke i trpljenja, izašli su iz tih sudara kao pobednici.
Posttitovsku eru obeležili su sve nervozniji potezi vlasti - progoni pesnika, zabranjivanje pozorišnih predstava, pritisci na
centre koji su okupljali slobodoumne ljude i imali kulturne sadržaje koji su provokativno govorili o stvarnosti (kao što je bio beogradski SKC), sudski procesi zbog tzv. verbalnog delikta, Bela knjiga CK Hrvatske... Da li je to bio definitivan znak da postojeća vlastodržačka nomenklatura nema ni načina ni snage da reformiše društvo?
- U godinama posle Titove smrti 1980. snažno su oživele dogmatske i neostljinističke snage na svim nivoima partijsko–državne vlasti. Republičke i pokrajinske vođe, osokoljene i vlašću u već uspostavljenim nacionalnim državama i ekonomijama, žudele su za tim da i na njih padnu tračci faraonske svetlosti, ranije zagarantovane samo za Tita. Izvorište tog svetla tražili su u dogmatizmu i nesumnjivo povampirenom staljinzmu, umesto u otvaranju i toleranciji prema već osvojenim slobodama, kojima je pogotovo bujala kulturna, uopšte intelektualna scena. U tom pogledu Beograd je bio središnje mesto, najviše represivnih strela nomenklatura je odapinjala prema nosiocima te kulturne prakse u glavnom gradu, potvrđujući svoju nemoć. U knjizi sam posvetio pažnju nekim od tih ataka vlasti koji su učinili nepopravljivu štetu ugledu zemlje i mnogim pojedincima koji su se našli na udaru. Mere represije su potvrdile da nosioci partijske i državne moći nemaju snage, znanja i imaginacije da definišu moguće reforme koje bi društvo izvukle iz duboke krize.
U tim godinama počelo je i tzv. rušenje Titovog kulta ličnosti. Ipak, i danas, više od 40 godina od njegove smrti, postoji veliko interesovanje za sve što je vezano za njega, a čini se da je Tito i danas “najpopularniji” upravo među Srbima? Kako to tumačite?
- Uprkos rušenju Titovog kulta, o čemu sam ponešto rekao u ranijim odgovorima, enigma njegove ličnosti traje, pojavljuju se i nove knjige, uključujući i one u svetu, čiji autori nastoje da preciznije ustanove Titove lične i vladalačke vrline, baš kao i osobine koje su ga činile autoritarnim vladarom. Ova štiva, koja u središte stavljaju pitanja hladnog rata i Titovu veštinu održavanja na vlasti na razboju Istoka i Zapada, usmerena su na nova tumačenja ranije obelodanjenih činjenica. To znači da donose malo saznanja zasnovanih na konsultovanju nepoznate arhivske građe, ne samo domaće, nego i one koja se čuva u mnogim arhivskim ustanovama u svetu. Uvid u tu vrstu dokumentacije svakako će doneti nova saznanja, a bez njih će, nesumnjivo, Tito kao ličnost biti i dalje obavijen i davno uspostavljenim mitskim predstavama. U tim predstavama, ali i u poznatim činjenicama o njegovom životu i radu, čini mi se da treba tražiti razloge interesovanja koje pominjete u svom pitanju. Istina, nisam siguran da je Tito i 42 godine posle smrti “najpopularniji” među Srbima, pošto bi tako nešto moglo da se utvrdi tek na osnovu široko zasnovanog sociološkog istraživanja i ispitivanja javnog mnjenja, ne samo u Srbiji, nego i u drugim, ranijim republikama I pokrajinama SFR Jugoslavije. Uostalom i to interesovanje i “popularnost” Tita samo su jedna strana medalje, na drugoj su teške optužbe na njegov račun, sve do onih najmračnijih. U svakom slučaju, ovo interesovanje imalo je značajne uspone i padove, čemu su snažno doprinele godine ratnog razaranja Jugoslavije i opšta čamotinja kojom su ta društva pritisnuta već duže od trideset godina.
Pri kraju knjige pozabavili ste se i pitanjem - Da li je bilo režimske opozicije? Odnosno, podsećate na okupljanja nekih intelektualaca u Siminoj 9. Advokat Dragoljub Todorović kaže da su to bili intelektualci za koje se u čaršiji verovalo da su protivnici i kritičari režima ali kojima se “nikada ništa nije desilo”. Da li je bilo te režimske opozicije?
- Mislim da je to nesumnjivo, pošto je blizu pameti da se vlast interesuje za dešavanja u opozicionim i disidentskim krugovima, da u tim krugovima ima svoje delegirane predstavnike, mada se za takvu njihovu ulogu u tim krugovima ne zna, ili se tek naslućuje, bez dokumentovane potvrde. Iz tih razloga u knjizi na više mesta insistiram na tvrdnji da je i dalje mnogo nepoznanica koje prate disidente i njihove akcije, pošto su zatvoreni arhivi tajnih službi iz kojih bi mnogo toga moglo da se sazna. Uostalom, ima posrednih dokaza da su i neke od ličnosti sa statusom disidenata, neprekidno održavale veze sa ranijim ili aktuelnim predstavnicima vlasti i tajnih službi.
Jedan od tih ljudi, zapravo organizator okupljanja u Siminoj 9, bio je i pisac Dobrica Ćosić. Postoji li u Srbiji mit o Dobrici Ćosiću kao nekom - iako ne zvanično - disidentu, ali svakako čoveku koji nije imao najbolje mišljenje o režimu?
- Pitanje o Dobrici Ćosiću kao vodećem disidentu Srbije, uveren sam u to, tek će biti podrobno istraživano, za šta je uslov otvaranje tajnih arhiva. U knjizi sam se oslonio na tvrdnje nekoliko autora koji Ćosićevo disidentstvo poriču, a našeg velikog pisca svrstavaju upravo u “režimsku opoziciju”. Teško je dokučiti zašto je Ćosić 2009. rekao da je upravo on od Simine 9 “napravio instituciju”, u intelektualnom i ideološkom pogledu, te da je taj kružok bio “embrion intelektualne opozicije, srpske”, što bi značilo docnijeg disidentskog kruga. Početkom 50-ih, Udba, svemoćna politička policija Aleksandra Rankovića, svakako ne bi tolerisala na pomenutoj adresi nekakav “embrion intelektualne opozicije” u Srbiji. Bliže je elementarnoj logici da je služba vukla konce kako bi te talentoane, mlade i buntovne pojedince, stavila pod kontrolu, “prelivajući” neke od njih, možda, u svoje vode. Ako i prihvatimo da su kasnije postali disidenti, ove ličnosti svakako to nisu mogle da budu pre Milovana Đilasa i Vladimira Dedijera koji su za prve jugoslovenske disidente proglašeni 1954. godine. Iz tih razloga u knjizi sam naveo poduži citat iz eseja Ilije Moljkovića, objavljenog 1992, u kome autor navodi da je Ćosić postao “poodavno nacionalna kultna ličnost” i da je u sistemu represije to stvorilo jednu izrazitu “negativnu posledicu”: svaka opoziciona i disidentska aktivnost “obavezno je morala računati na saglasnost mitologizovanog nacionalnog tribuna”. Formula je glasila: “Ako Dobrica neće, nema ništa od toga. Ko drugi sme!” ili, na drugoj strani: “Ako niko neće, Dobrica će.” Nesumnjivo je da Ćosić nije imao, kako kažete, “najbolje mišljenje o režimu”, oličenom u Titu, ali je on svoj otvoreni stav prema represiji poretka, počeo da iznosi tek od kraja 1984. godine. “A prilika za učešće je imalo, nije da nije”, konstatuje Ilija Moljković.
Ko su današnji disidenti? Da li smo mi u poslednjih 30 godina uopšte imali ljude u politici koji bi odgovarali tom terminu? Ili su današnji “disidenti” uzbunjivači?
- Potpuno nove okolnosti, parlamentarizam, tranzicija, partijašenje i drugi fenomeni, uključujući prateću pojavu kaste analitičara, mislim da su gotovo u potpunosti eliminisali pretpostavke za ono što je bilo disidentstvo u ranijem režimu. U politici danas, ovoj domaćoj, disidenata nema, partije i njihovi pripadnici zastupaju određene programe i koncepcije, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji. Još kad često pretrčavaju s jedne na drugu stranu, kako da se govori o disidentima? Nisu to, čini mi se, ni “uzbunjivači”, ni tragaoci za istinom u drugim domenima - borba protiv korupcije, pljačke, zločini... Nekada su to bili elementarni, podrazumevajući poslovi kojima se bave novinari, koji zbog toga nisu na sebe navlačili odežde disidenata. Novinarima su na njihovom elementarnom poslu prvo suzili polje pomenuti analitičari, pogotovo oni “opšte prakse”.
Onda je to otvorilo prostor da mnogi novinari sebe prepoznaju u poslovima sudskih istražitelja, čak islednika, čime su sami sebe udaljili od izvorne novinarske prakse, pretvarajući se često u ostrašćene zastupnike neke partijske politike ili nekog moćnog pojedinca. Disidenti su se, uostalom, iz polja politike preselili u druge domene, što pokazuju i iskustva iz sveta. Danas je mnogo disidenata u domenu teorijske fizike, uopšte prirodnih nauka, u svetu medicine, farmakologije, istoriografije. Dve godine kovid represije uverljivo su to potvrdile.