7emišvarska ે7oskaૅ i Vladimir Milošević
Gostovanja su uvek veliki događaj u umetničkom svetu, posebno kada ne gostuje samo jedan umetnik nego i kada nam u goste dođe čitav operski ansambl.
ZAHVALJUJUĆI „MADLENIANUMU“TO se dogodilo sa temišvarmskim viđenjem „Toske“koju smo nedavno imali prilike da vidimo i da čujemo i na sceni Narodnog pozorišta, sa odličnim protagionistima, sa gostom (Beograđaninom) Zoranom Todorovićem i našim prvacima - Jasminom Trumbetaš Petrović i Nikolom Mijailovićem. I ovoga puta u roli Skarpije nastupio je naš sjajni Željko Lučić uz (našeg) dirigenta Dejana Savića, koji je višedecenijskim znanjem vodio ove odlične goste kroz duge lage laganih tempa, uspevajući da čak i da među limenim duvačima sprovede odseke piana - što je visoki umetnički domet. U naslovnoj ulozi nastupila je Lacrimioara Cristescu, prelepog i glasa i stasa (likom podseća na Oliveru Marković), čiji se moćni dramski sopran probio još pre izlaska na scenu, u prvom činu kada doziva svog ljubljenog Marija Kavaradosija. Njen partner - Alin Stoica vizuelno podseća na legendarnog i potpuno jedinstvenog Lućana Pavarotija, ali on (nažalost) nema i njegovu glasovnu voluminoznost, što se naročito osetilo u prvoj velikoj ariji iz početnog čina „Recondita armonia“(Zar ima lepših slika?), dok je u drugoj „E lucevan le stelle“(Zvezde su sjale) iz završnog (čina) došlo do izražaja dinamičko senčenje i unutrašnja ozarenosti koju imaju svi veliki tenori koji pevaju (i svakako i vole) verovatno najlepšu ariju koja im je u operskom svetu podarena. Doista je bilo veličanstveno i finale prvog čina, velika Glorija (Te Deum laudamus), u kojem su došle do izražaja sve moći ovog sjajnog ansambla isklesanih glasova, gde moćni Željko Lučić ne samo nadjačava i čitav hor i orkestar nego se probija i jednom sasvim drugačijom glasovno-emotivnom osećajnošću, jer je Pučini, taj „velemajstor“ljudske psihe dao dve oprečnosti duše i duhovnosti na izvanredan način.
Ja ne volim pauze i obično ostajem na svom sedištu kako me ne bi dotalkli „kritičari iz publike“koji su skloni da sve „ispljuju“. Ipak, i do mog mesta dopiru dijalozi dve susetke:
„Ja sam zamalo zaspala...“(?!?!?) „Tako je to kad nam seoska opera dođe da ‘soli pamet’“...
A ja sam beskrajno zahvalna mojim velikim učiteljima i u porodici i na Akademiji, pre svega divnoj profesorki Stani Đurić Klajn koja mi je pre više od pedesetak godina, kada sam počinjala da se bavim muzičkom kritikom dala dragocen savet:
„Kritičar treba da kao rudar iznese na svetlost dana metal bez primesa nečistoće... Najpre da pohvali šta je za hvalu, a i da „protka“šta nije kako treba (kako se ne bi posumnjalo u njegovo znanje), ali da nikada to ne stavi u prvi plan...“
A kad smo kod te „seoske opere“da se podsetimo: Rumunska „velika matura“dugo se cenila podjednako kao i francuska; u gimnaziji se svih osam godina učio latinski jezik... Temišvar je najveći grad Banata, treći je po veličini grad u Rumuniji i poznat je kao kulturni, obrazovni i trgovački centar zapadne Rumunije i najveći kulturnoistorijski centar Srba u Rumuniji. Nazivaju ga „malim Bečom“jer je veoma dugo bio pod Habzburgovcima i njegovo središte podseća na stari deo Beča. Ime duguje reci Tamiš - mada kroz grad protiče samo reka Begej. Najudaljeniji je od Bukurešta, a s druge strane mnogo je bliži Beogradu (155 kilometara). Na najlepšem njegovom Trgu pobede je Katedralni hram Banatske mitropolije Rumunske pravoslavne crkve, a na drugoj strani je zdanje gradske Opere.
Na početku davne 1988. ja sam u njoj slušala i videla „Slepog miša“. Čitav grad je bio u mraku, bez struje i strahovala sam da će i predstava biti otkazana. Srećom – nije – jer je pozorište imalo sopstveni agregat. Kristalni lusteri su zatreperili... Primetila sam da je publika elegantna, dame i gospoda u crnom, sa ukusnim detaljima u nakitu i u nenametljivoj šminki u ženskom delu publike. Scena je takođe primerena sjaju partiture Johana Štrausa mlađeg, a muzika uvežbana do perfekcionizma i predstava je prštala valcerskim igračkim ritmovuma i poletom čardaša...
Moja susetka u „Madlenijanumu“došla je u farmerkama i u belim patikama! Deo naše (beo)“gradske“publike sve češće zviždi na koncertima u „Kolarcu“i odlazi „apa-trapa“jer ni kultura odevanja kao i svaka druga kultura izgleda odumire. Ne ceni se (dovoljno) koliko je truda (pa i muka) uložio svaki od tih umetnika čak i za poslednjim pultom u orkestru, koliko dnevnih sati vežbanja, koliko odricanja od sladoleda i hladnih napitaka da glas „ne izneveri“: jer on jeste doista „krhka biljka“, nikad se ne zna da li ćete ga imati kada se ujutru probudite, mada su i umetnici skloni preterivanju i mistificiranju svog rada i govore da je to „rudarski posao“. Gospode Bože! Oni nikada nisu sišli u rudarsko okno – pa pričaju kokješta! U svojoj silnoj radoznalosti - ja jesam i to - sišla sam u rudnik soli nedaleko od Zakopana u Poljskoj! Čitavih pet, spratova silazili smo drvenim stepenicama da vidimo koliko je to duboko (posle su nas podigli liftom)! Ti ljudi svakodnevno silazeći u rudnike ne znaju da li će ikad više videti svetlost dana? A naš posao je i prava privilegija i zapravo pasija – i strast, ali i muka i silno zadovoljstvo da se upravo ovim poslom bavimo. Čak ni moje kolege ne
mogu da poveruju da ja u zadnjih dvadesetak godina pišući kritike u „Politici“, „Blicu“, „Književnim novinama“, „Muzici klasici“, „Dnevniku“... nisam dobila ni dinara. Urednici znaju da ja volim „živu muziku“i da volim da pišem, a ja se (povremeno) osećam da moj rad – sudeći po novcu koji ne dobijam – ne vredi ništa!
No, da se vratim „Toski“i Pučiniju, da se ne uklopim u onu definiciju Dr Dragutina Gostuškog koji je tvrdio da se „čitava istorija srpske muzike svodi u kuknjavu za novac“!
Najbolja su ona dela u koja smo najviše utkali sami sebe i to su upravo i u Pučinijevom opusu – „Boemi“i „Toska“, koje se bore za međusobni primat. Jer, i Pučini je u Parizu živeo boemskim životom na mansardi, a kao i Mario Kavaradosi strasno, mediteranski, bio zaljubljen. Stroga katolička Luka, u kojoj je rođen – nikad mu nije oprostila što se posle milanskih studija, vrativši se u svoj rodni grad zaljubio u gospođu Elviru Bontuni, koja je već imala dvoje dece i koja je ostavila muža i sina i sa ćerkom pošla za Pučinija. I njemu je kasnije rodila sina, koji je postao inženjer... Pučini je stekao svetsku slavu, ali slavu u Luki nije stekao nikad. Uostalom, ovaj grad je više voleo i špansku princezu Mariju Lujzu, koja je bila veoma pobožna katolkinja i koja je gradu podarila na desetine crkava, za razliku od njene prethodnice, Napoleonove sestre Elize koja je (po Dositejevom načelu) zatvorila šezdesetak crkava otvarajući u njima škole i bolnice. Otuda je Pučini, upravo u „Toski“u prvom činu koji se događa u crkvi uneo veristički žar i primadona Florija Toska ulazeći u hram čak zaboravlja da se prekrsti (u temišvarskoj, ne i u beogradskoj verziji). Oni se ljube, ona iskazuje ljubonoru; ulazak crkvenjaka sa horom koji treba da započne „Te Deum“čiji članovi trčkaraju po sceni – bez imalo je pobožnosti. U svim verzijama – čak i u metropolitenskom (čiji smo prenos zahvaljujući sinepleksu imali prilike da vidimo i u Beogradu) imaju rediteljsku besmislicu u drugom činu posle Toskinog ubistva Skarpije da ona stavlja svećnjake pored njega na pod. To je toliko van pameti – ona je ubila tog brutalnog i omrženog barona, a sad a mu pokajnički postavlja sveće?! U temišvarskoj verziji (kao i u svim ostalim osim poslednje beogradske) glas pastirice dopire iza scene, a ne da se ona „šetka“po tvrđavi – tamnici u kojoj slikar očekuje pogubljenje...
Ne bi trebalo ništa upoređivati, a ipak – dozvolila sam sebi i to ovom prilikom. Stvari (pa i opere treba prihvatiti „čista srca“– kako to čine deca i ljudi koji su tu dragocenost zadržali i tokom života. Za njih su obe „Toske“doista divne!
Vladimir Milošević
U okviru Kolarčevog ciklusa „Tvoj svet, muzike“čuli smo potpuno jedinstvenog pijanistu Vladimirta Miloševića, koji je ostvario svetsku karijeru, ali se vratio u Srbiju gde deluje kao redovni profesor na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, gde je i diplomirao i magistrirao u klasi - takođe neponovljive umetnice i pedagoga Nevene Popović. Ovoga puta izveo je izuzetno zahtevan program ponirmući u bajkoviti svet najlepših klavirskih muzičkih svita. U prvom delu slušali smo stavove iz baleta Čajkovskog i Stravinskog. Najlepša ozvučenja bajke su doživele upravo u delima ruskih autora, počev od čarolikih opera Nikolaja Rimskog Korsakova, posebno kod romantiučara čija je imaginacija i inače bila maštom prebogata. Naš pijanista svirao je dušu i karakter dela, maksimalno rečito i sugestivno. U transkripciji pijaniste Pletnjova čuli smo svitu iz balketa „Krcko Oraščić“Petra Čajkovskog u kojoj su i kompozitorova i interpretatorova mašta i inventivnost došli do punog izražaja, mada je sam autor sumnjao u vrednost svog poslednjeg baleta i bratancu je pisao da je to „neuporedivo gore delo od ‘Uspavane lepotice’“. Orkestarska svita je dokazala da nije bio u pravu i na premijeri 1892. godine pet od šest stavova bilo je ponovljeno. Na beogradskom koncertu Vladimir je ponovio pravu himnu sreće i ljubavi, veličanstveni (i tehnički preteški) „Pas de deux“Maše i princa Krcka. Izgledalo je kao da on na svakoj ruci ima po šest prstiju kojima je, činilo se, sa lakoćom prenosio poruke ovih izuzetno zahtevnih partitura, punih moćne, guste akordike, preplitanja ruku, učestalih glisanda koji su se survavali duž čitave klavijature. Između tih pregnantnih tokova prezasićenog zvuka poneki maliciozni slušaoici pronalazili su i poneku „nečistu“notu o tome ne vredi trošiti reči jer je sve ostalo bilo prečišćeno do najmanjih det,alja.
U Sviti iz baleta „Žar ptica“Igora Stravinskog uvukla se i poetski nežna Uspavanka (Berceuse) na način bajkovite slovenske retorike. Zaista očaravajuće Vladimir je preneo dualistički siže ove složene partiture, svojevrsne antiteze dobra i zla, kroz dijatonsku naraciju (kada je reč o careviću i princezi) i hromatske arabeske orijentalnog karaktera kroz raskošnu bujnu paletu rafiniranih boja pri opisu čarobnjaka Kaščeja i Žar ptice.
U drugom delu Vladimir je napustio bajkovitost ruske skaske i u potpuno drugačijem pijanističkom tušeu, efemerno i eterično interpretirao Ravelova dela. Svaki od šest stavova „Kuprenovog groba“(Le Tombeau de Coupren) posvećen je sećanju na autorove prijatelje koji su poginuli u Prvom svetskom ratu, a „Tombeau“je i muzički termin koji je u XVII veku značio komad napisan kao pomen. Ravel je istovremeno želeo da evocira i sećanje na velikog francuskog baroknog kompozitora, čime je dao i omaž baroknoj sviti uopštge, mada je muzički jezik neoklasični, sa nizom hromatskih melodijskih zahvata. Posle premijernog izvođenja 1919. i slavne pijanistkinje Margarite Long – Ravel je iste godine orkestrirao četiri stava „Kuprenovog groba“. A mi smo na kraju ovog konvcerta uživali u još jednom Ravelovom remekdelu, koreografskoj poemi „Valcer“koja evocira atmosferu Beča iz vremena njegovog sjaja i sjaja valcera Johana Štrausa. Kompozitor ju je prvobitno namenio baletskoj sceni i (kao i Stravinski) poslao je čuvenom Djagiljevu, ali ju je ovaj odbio. To je Ravela jako ogporčilo, umalo da je došlo i do dvoboja. Srećom – nije, a „Valcer“je nastavio samostalan život, najpre u klavirskoj, a potom i u orkestarskoj varijanti. Prvobitnu verziju za dva klavira prvo su izveli sam autor i njegov italijanski kolega Alfredo Kasela u Beču 23. oktobra 1920. godine, a posle dva meseca orkestarsku verziju predstavio je sa velikim uspehpom Orkestar „Lamure“u Parizu; baletsku premijeru postavila je Ida Rubinštajn 1929. Ravel je uz partituru priložio i svojevrsno koreografsko objašnjenje:
„Oblaci se u svome komešanju cepaju i povremeno, kroz pukotine, pojavljuju se parovi u lelujanju valcera. Ukazuje se džinovska sala prepuna parova koji se vrte. Malo po malo, scena se rasvetljava: svetlost lustera pada na carski dvorski bal iz vremena oko 1855“.
U našoj ne džinovskoj po broju sedišta, ali džinovskoj po tonskom volumenu, mi se u publici nismo „vrteli“. Sedeli smo kao prikovani za svoja mesta, a Vladimir nas je svojim potpuno jedinstvenim muziciranjem poveo na ovo bajkovito osenčeno igračko i isanjano tonsko putovanje.