OVČJA PASTRMA
Jednoga dana meseca februara 1859. zove knez Miloš svoga sekretara, veli mu da sedne za pisaći sto i, kada se namesti, diktuje mu u pero ovo:
„Poštenorodnomu Simu Radojeviću u Gojnu Goru
Ljubezni Simo!
Kako primiš ovo moje pismo, odmah odaberi dvije najbolje lubine (grudni koš od oderane ovce, bez glave i stražnjega trupa, kad se rasplati posred grudi i osuši zove se lubina) ovčije pastrme, pa mi ih pošlji po kiridžijama. Plati pošto se pogodiš, samo gledaj da mi stignu što prije!”
– Ovo pismo da se odmah pošalje preko Požege u selo Gojnu Goru! – reče knez.
Tako se i učini.
Nije prošlo mnogo, a knez se jednoga dana hvaljaše svima koji mu dolažahu kako je slatko ručao kisela kupusa i ovčje pastrme.
Knez bejaše tako zadovoljan posle ručka i uveče; ali, kad bi noću, njegovo srce zalupa tako da se knez obeznani! Lekari dotrčaše, popečitelji se umuvaše, sluge se usplahiriše, a sin njegov knez Mihailo ne trenu posle toga do zore!
Posle dva dana starac se bejaše toliko oporavio da na doručku popi veliku čašu mleka, pojede krišku pogače sa medom i skorupom, i dobar režanj od hladne jareće plećke!
Posle doručka on zapovedi slugi da još svečera pristavi kupus s onom ovčjom pastrmom sutra za ručak.
Sluga slegne ramenima i smerno odgovori:
– Gospodaru, nemamo više pastrme!
– Kako, more, da nema više pastrme? – upita iznenađeni knez. – Nisu li onomadne donesene čitave dve lubine?
– Gospodaru! Doktori su kazali da bacimo svu onu pastrmu...
– Koji doktori, oca im njihovoga!...
Klonuo starac se pusti u stolicu; pokri lice rukama i stade jecati kao malo dete:
– Hej, Milošu, hej, nesrećni sine! Kod tolika blaga tvoga, eto, ne možeš da pojedeš zalogaj koji ti je sladak!
– Gospodaru – progovori dežurni ađutant, koji bejaše međutim ušao – neki Sima iz Gojne Gore želi da vam se javi.
Knez prenu, oči mu zasijaše, lice mu se osmehnu, kao da nikad nije ni mislio za čim tužiti.
– Neka uđe Simo – reče on ađutantu i poče se dizati da gosta dočeka stojeći.
Ulazi seljak Užičanin, visok rastom, prosed, čist, uredan u odelu i držanju, a lica veoma prijatna i razumna. To je onaj Simo kojem je knez pre pisao za ovčju pastrmu.
– More, Simo, činiš ’voliko! – reći će knez kako ga vide. – Kakvu si mi ono pastrmu poslao? Ne valja ništa!
– Bolje nema, gospodaru!
– Udara, more, na loj; nadimljena je i nešto nije slatka kao što ja znam prije...
– Bogami, gospodaru, pastrma je onakva ista; nego si se, boj se, ti promijenio. Nijesi sada onako oran kao što si bio nekad!
– Činiš ’voliko, ti si pametan čovek – reći će knez veoma raspoložen – što mi tako i oni moji ne kažu: Nisi ti za pastrmu! Nego: Ne valja pastrma, ne valja pastrma!...