Od božanstvenih predela, preko gostoprimstva, do pušaka na sve strane
Nakon tropskih ostrva, preko Jakutije na čiji spomen se svako naježi od hladnoće, sve do Uzbekistana, Avganistana, Dagestana i Čečenije - ovako izgleda 365 dana u životu Iva Beserovca, mladića iz Beograda koji je rešio da kroz putovanja razbije tabue veza
Ljubav prema putovanjima nasledio je od oca, a od pre dve godine, iako je imao savršen posao i karijeru pred sobom, rešio je da dom na Dorćolu bude samo povremena stanica između avantura. Ono što je ipak sve koji ga prate na Instagram stranici “Nomaddna” iznenadilo, jeste izbor zemalja u koje je krenuo. Naime, nakon više od 65 država, na red su došli Avganistan, Čečenija, Dagestan, a sve to preko Rusije, i to u vreme kada je planetu zahvatio novi ratni sukob.
U avanturu života, kako je rekao kroz osmeh, Iv je krenuo iz Moskve i to u doba blokade platnog sistema.
- Brojni su razlozi zašto su Čečenija i Avganistan bili dugo na mojoj putničkoj listi. Od istorije, prirode, ljudi, gastronomije, slagao bih kad ne bih pomenuo i adrenalin. Putovanje Rusijom koja je pod sankcijama je bio veliki izazov za mene. Ne rade „viza“kartice, sajtovi za rezervaciju hotela, a o cenama karata koje su sad astronomske ne treba posebno pričati - otkriva on na početku razgovora za “Blic”.
GROZNI - BISER ČEČENIJE
Upravo zbog te činjenice i problema u radu sa platnim sistemom, dolazak do Groznog je bio više nego izazovan i zahtevan.
- Da bih najjeftinije stigao do Čečenije, promenio sam tri autobusa, dva aviona i jedan taksi. Generalno, Kavkaz obožavam, proputovao sam Gruziju, Jermeniju, došao je na red i severni deo Čečenije i Dagestan. O Čečeniji se dosta priča samo kroz prizmu politike i ratova, a moj cilj je bio da vidim kako obični ljudi žive. Uvek je bila na nekoj crnoj turističkoj mapi, a iz mog iskustva na takvim “opasnim” destinacijama sam se uvek najbolje provodio - priča Iv.
Osećaj ga, kako je rekao, nije prevario i sve to zbog manjka turista. Ono što je istakao kao bitan faktor za osećaj sigurnosti jeste ono po čemu je Čečenija i poznata - čelična disciplina i apsolutna režimska politika. Ipak, po ulasku u Grozni, ostao je bez teksta.
- Ono što je sigurno jeste da se putnici najbezbednije osećaju baš pod čvrstim režimima, ali mogu vam reći da nije lako snimati konzervativna društva kao što su Čečenija i Avganistan. Bio sam zapanjen kako je Grozni za manje od dve decenije prešao put od najrazorenijeg grada na svetu do lepe moderne prestonice - objašnjava.
MALI DUBAI
Nazivi ulica su ga malo i nasmejali, a tokom obilaska grada, imao je i vodiča - kolegu i zaljubljenika u putovanja, momka po imenu Erzo, koji mu je omogućio da uživa na autentičan način, od obilaska znamenitosti do lokalne kuhinje.
- U Groznom se ulice seku pod pravim uglom. Najveći bulevar se naziva Vladimir Vladimirovič
Putin, a sve ostalo nosi ime po Ahamatu Kadirovu, ocu Ramzana Kadirova, sadašnjeg predsednika Čečenije. Erzo me je proveo po gradu. Grozni zovu još mali Dubai. Ono što mnogi ljudi ne znaju, Grozni se prevodi kao neutrašiv grad a ne kao ružan ili grozan. Ima dosta zelenila, poslastičarnice su kao u Parizu, a tu su i instagramične kafeterije. Ovde može da se jede biftek 24/7 u američkom steak housu. Što se tiče lokalne kuhinje, ona je preukusna, jede se dosta mesa, specijalitet su čečenske palačiinke sa bundevom. Tu su naravno savremeni tržni centri, široke avenije, lepo sređeni parkovi. Sve je pod konac, besprekorno čisto - priča on, dodajući kako je primetno da na Kavkazu ljudi gaje simpatije prema našoj zemlji, kao i da su poliglote koje pričaju po nekoliko jezika.
LET DO KABULA
Za razliku od Čečenije, koja je sada bezbedna, Avganistan pod talibanima se može opisati kao destinacija koja baš i nije najbolji izbor. Međutim, ono što je Iv tamo doživeo, pamtiće do kraja života.
- Avganistan mi je oduvek bio velika želja, ali sa dolaskom talibana mislio sam da mi se nikada neće ostvariti taj san. Svi smo slušali o talibanima, da su opasni, krvoločni... Prošlogodišnje scene sa aerodroma iz Kabula, kako ljudi panično beže, duboko su mi se urezale. Delovalo je strašno. Talibani su u kratkom roku zauzeli ceo Avganistan, predsednik je pobegao. Prošlo je godinu dana, čuo sam da se situacija smirila od kako Amerikanaca više nema, a po blogerskim krugovima je počelo da kruži da je Avganistan relativno bezbedan i da je sad moguće putovati priča nam Iv.
Način na koji je došao do tamo, samo na papiru deluje bezazleno i lako. U osnovi se radilo o jako rizičnom putovanju.
- Aplicirao sam za vizu, kupio sam kartu i krenuo sa mojim dobrim drugarom Ramom, blogerom iz Španije. Leteli smo sa avio-kompanijom “Kam Air” koja je zabranjena na teritoriji Evrope. Međutim i pored priča, naše iskustvo je bilo dobro. Sa druge strane, dok smo leteli, svašta mi se vrzmalo po glavi. To se nastavilo i po sletanju, kada su nas sačekali lokalni vodiči koji su nam završili dozvole za kretanje. Njih smo morali da vadimo u svim provincijama gde smo bili - objašnjava nam Iv.
MASKIRAN U LOKALCA
Tokom boravka u Avganistanu, pored Kabula obišli su Bamjan, čuvene Bude, Mazar e Sherif i Herat... Da bi prošao što bezbednije, rešio je da se oblači kao lokalac, zbog čega je pustio čak i bradu.
- Vodiči su nam prvi dan dali lokalnu garderobu, da bi se što bolje uklopili, čak sam pustio bradu. Prvih par dana smo proveli u Kabulu, gde smo obilazili znamenitosti - od palata, džamija, svetilišta, vidikovaca. Policijski punktovi talibana su na svakih 50 metara. Naš vodič je bio paranoičan, pa smo na prvi mrak morali da se vraćamo u hotel. Talibani su znali u svakom momentu gde se nalazimo, oni su vlast i brinu se za bezbednost kako našu tako i svoju. Islamski Emirat Avganistan nije priznat od ostalih država sveta, pa im je stalo da svaki turista bude bezbedan, jer ako bi se turistima ponavljale stvari iz prošlosti, verovatno nikad neće biti priznati, a to im nije cilj. Tako su nam objasnili - priča Iv.
Ono što ga je oduševilo tokom boravka u Avganistanu jeste lokalna kuhinja. Naime, imali su prilike da jedu lokalne specijalitete, pilav, ražnjiće od ovčetine i piletine, i kako je rekao, najbolji sok od nara u životu.
LEPOTE PRIRODE
Iz Kabula je nakon toga krenuo put Bamjana, i to putem koji će teško zaboraviti. Ipak, kako je rekao, zbog prirode koju je imao prilike da vidi, sve je vredelo.
- Za 180 kilometara nam je trebalo pet sati, veliki deo puta je uništen zbog mina, a i brojni su talibanski punktovi. Priroda je spektakularna, šest prozirnih jezera oko prelepih planina, nisam video lepša jezera u mom životu. Okolina Bamjana je bogata istorijskim lokalitetima, starim gradovima
koje je srušio Džingis-kan. Krenuli smo za Mazar E Sherif, čekao nas je put od 14 sati. Vozili smo se po planinskim vencima Hindukuša, prolazili smo pored Panšir doline koja se trenutno smatra najopasnijim delom zemlje. Talibani nisu uspostavili punu kontrolu u toj provinciji, pa su bile retke pauze, pričao nam je vodič da se baš puca - kaže Iv.
STRAH, MRAK I TUNEL
Na samom putu su bile brojne provere. - Pratio nas je ogroman broj kamiona. Zbog gužve i loših puteva, postoje delovi dana kada mogu da se kreću kamioni samo iz smera planinskih venaca prema gradovima, i obrnuto. Tuneli kojima smo prolazili su bili jezivi, pošto nisu asfaltirani, prašina se dizala, pa je vidljivost bila minimalna. Pred sam kraj deonice do Mazara, imali smo prvi i poslednji noćni talibanski punkt - priča nam Iv.
Usledio je pretres.
- Kada usred noći neljubazni talibani pod punom ratnom opremom počne ispitivanje, nije baš slatko. Kada smo se prijavljivali u hotel, pored recepcionara je stajao kalašnjikov. Na takve stvari smo počeli da se navikavamo. U ovom gradu smo posetili prelepo svetilište Hazart Ali. Podseća na stil gradnje kao u Uzbekistanu, tirkizne i zelene arabeske. Bio sam očaran lepotom. Probali smo tradicionalni sladoled od pistaća, punjeno testo krompirom i povrćem. Tu smo imali priliku da pričamo sa Talibanom kome su američki dronovi ubili dva brata. Posle sam razmišljao da smo i sami mogli da budemo žrtve osvete.
Povratak ka Kabulu pamtiće do kraja života jer upravo tu je doživeo možda i najveću neprijatnost u životu.
- U povratku smo morali kroz isti onaj tunel, gde smo se ovog puta zaglavili. Ljudi su ugasili motore od automobila, pa je zavladao mrak. Mislio sam da ću dobiti napad panike. Nalaziš se usred tunela moćnog Hindukuša ispunjenog prašinom i mrakom, moliš se da se niko ne detonira u tunelu - priseća se on.
AVANTURA ŽIVOTA
Nakon prestonice Avganistana, na red je došao i Herat, mesto u kojem se nalazi čuvena citadela
Aleksandra Makedonskog. Tamo su doživeli retku počast od lokalne uprave.
- Prilikom vađenja dozvole za ovu provinciju, jedan od glavnih ljudi grada Herata nas je pozvao na čaj. Pričao nam je kako mu je drago što smo došli i kako bi želeli da vide još turista u njihovoj zemlji. Pričali su nam da su mnogo radili na poboljšanju bezbednosti. Herat je na mene ostavio najjači utisak. Bili smo u najboljem smeštaju, nije bilo puno punktova policije, baš sam uživao... Posetili smo vojni muzej gde su nam pričali o ratovima sa Britancima, Sovjetima i na kraju Amerikancima. Neverovatno je da je ova država preko 40 godina u ratu, a da su ljudi i dalje nasmejani - objašnjava nam on.
Poslednji dan obilaska Avganistana, u Kabulu su iskoristili priliku da obiđu pijacu ptica i narodni muzej, gde su usled nestanka struje, kao jedini posetioci, išli rame uz rame sa radnikom muzeja koji je nosio lampu i obasjavao im eksponate. Kako je rekao, sve što je tamo doživeo i video, urezalo mu se do kraja života u sećanje.
Ipak, više od reči i izrečenog u ovom intervjuu, govore snimci i fotografije na njegovim Instagram i Jutjub kanalima. Boje i živopisni ljudi koje je sretao, ostavili su bez daha sve one koji prate Iva na njegovim avanturama.
- Avganistan je više od turističke destinacije. Ovakva putovanja nas čine skromnijim, zahvalnijim na onom što imamo - zaključio je Iv na kraju razgovora za „Blic”“