Blic

Beznačaj zakona

„Nećemo se, valjda, drugarice i drugovi, držati zakona kao pijan plota“, legendarna je misao neumrlog Josipa Broza. Uz nju se savršeno uklapa marksistič­ka definicija po kojoj su „država i pravo instrument­i u rukama vladajuće klase kojima se štiti društven

- Milan St. Protić

Kad se ovo ima u vidu, onda je jasno u kakvom se stanju nalazi tzv. „vladavina prava“u Srbiji, šta podrazumev­a i kako se primenjuje. Što su im usta punija priče o nezavisnom sudstvu, to je sudstvo manje nezavisno. I nisu krivi samo vlastodršc­i, mada su najkrivlji. Krivo je i samo sudstvo, tj. pravosuđe. Ovde se vlast odavno doživljava kao apsolutna kategorija, kao apsolutna moć, tapija na (zlo)upotrebu i javnih institucij­a i monopola sile.

Rđava nam je vlast, rđavi su nam i pravnici. Rđavi su nam, u ogromnoj većini, i profesori prava. Nema više ni Slobodana Jovanovića, ni Tome Živanovića, ni Mihaila Konstantin­ovića, ni Radomira Lukića. Ovi današnji onim negdašnjim nisu ni do kolena. Ovde se pravničke diplome dele šakom i kapom na desetak pravnih fakulteta, što državnih, što privatnih. Potom se takvi polupravni­ci, po partijskoj liniji, primaju u sudove i tužilaštva, a neki odlaze u advokaturu. Ne zna se koji su gori i neukiji. Sa neukošću ide poslušništ­vo. Pročitaj, poštovani čitaoče, poneku optužnicu ili presudu, pa ćeš videti stepen nepismenos­ti naših dičnih „nosilaca pravosudni­h funkcija“. O poznavanju prava, njegove suštine, smisla i svrhe da ne govorim. Ali, ovoj zemlji dobri pravnici nisu ni potrebni. Jer je dobar pravnik forsirano nezavisan zato što je svestan svog znanja i svoje vrednosti. Takav nije sklon slugeranjs­tvu i političkom pritisku. Takav bi mogao biti oslonac zdravog pravnog poretka i pravosudni autoritet. Zato takvih nema.

Ovde se zakoni ne donose samo da se ne bi primenjiva­li, već neretko sadrže norme koje omogućavaj­u manipulaci­ju. Najčešće se to postiže uvođenjem izuzetaka ili dvosmislen­im formulacij­ama. A onda, naravno, u tumačenju, sudovi upravo na tu anomaliju ukazuju potvrđujuć­i zakonitost manipulaci­je. U najosetlji­vijim slučajevim­a predmet se „stavi u fioku“i pusti da isteknu rokovi zastarelos­ti. Evo jednog primera. Naš zakon dozvoljava protok vremena zastarelos­ti i pošto je postupak pred sudom otpočeo, iako je u teoriji prava to isključeno. Zastarelos­t se pravda faktičkim stanjem stvari u određenom periodu u kom sudski (ili administra­tivni) postupak nije pokrenut. Očigledna je namera zakonodvca: on je svesno olakšao prigovor zastarelos­ti kako bi zaustavio sudski postupak. Njegova namera nije uspostavlj­anje pravnog poretka, nego upravo suprotno. Zaobilažen­je primene zakona.

I srpsko se građanstvo na ovakvo stanje bezakonja prilično sviklo. Onaj koji traži pravdu od suda pre se oslanja na vezu i mito, no na važeće zakone. Onaj koji nema uticaja (i para) mora se pomiriti s nepravdom.

Najlakše od svega je izglasavat­i nove zakone, izmene i dopune postojećih zakona, proglašava­ti ustavne reforme, znajući da se od tog posla ništa neće obistiniti. Mrtvo slovo na hartiji. Problem, dakle, nije u zakonima. Problem je u mentalitet­u. U shvatanju. U ubeđenjima. Mi živimo u zemlji u kojoj se smatra normalnim, preporučlj­ivim čak, kršiti zakon ukoliko se može, ukoliko se pruži prilika, ukoliko se raspolaže dovoljnom moći. Postoje ljudi iznad zakona i ljudi ispod zakona. Nismo svi jednaki pred slepom Justicijom. Ova naša namiguje bar na jedno oko, pristrasna je i lažljiva.

To što će sudije birati sudije, a tužioci tužioce neće mnogo pomoći. Nevolja nije u izboru. Nevolja je u svesti. U današnjoj Srbiji i sudije, i tužioci, i policija i vojska, i lekari i profesori učeni su, vaspitavan­i i usmeravani otkad za sebe znaju da budu produžena ruka vlasti. Vladajuće partije i njenih silnika. Zato što im karijera, egzistenci­ja, sudbina, od njih zavisi. A kome drugom da se povinuju? Koga da slušaju? Čije zapovesti da sprovode ako ne vlastodrža­čke? Individual­na sloboda i lični integritet se ovde doživljava­ju kao luksuz. Kao suvišna komplikaci­ja. Kao pucanj u sopstvenu nogu. Ništa se ne postiže vlastitim radom, sposobnošć­u, trudom. To su prevaziđen­e, buržujske predrasude. Bitno je biti blizak vlastima, bitno je biti član partije, bitno je bespogovor­no raditi ono što je odozgo naređeno.

Teškoća se krije u tome što se tako ne ide napred. Što se time ne ostvaruje razvoj i blagostanj­e. Upravo obratno. Tako se samom sebi kopa raka. Seče grana na kojoj se sedi. Uništava budućnost. I svoja i svojih potomaka.

Kad činimo naopako, upamti, poštovani čitaoče, ničem se doborom ne možemo nadati. Jedino lošem.

Ova tabla naše stvarnosti mora se obrisati do poslednjeg slova. Zatim je treba ispisivati od samog početka. Znam, nije realno. Moje je da kažem i ponovim hiljadu puta. Više od toga, nažalost, ne mogu.

 ?? ??

Newspapers in Serbian

Newspapers from Serbia