Crtač vešte i mirne ruke
R Kući legatu metra iubarde u Beogradu prekjuče je otvorena izložba “Korespondencije” crnogorskog umetnika Ilije Šobajića, koji je stvarao na razmeđi 19. i 20. veka.
Zahvaljujući saradnji sa javnom ustanovom Muzeji i galerije nikšić, srpska javnost je u prilici da vidi dvadeset crteža ovog eminentnog likovnog stvaraoca. na otvaranju izložbe bili su prisutni članovi porodice Ilije Šobajića, direktorka ju Muzeji i galerije nikšić Vesna Todorović, kustos i autor izložbe Luka Đukanović, predsednik SO nikšić nemanja Vuković, kao i predstavnici crnogorske ambasade u Beogradu.
na samom početku prisutnima se obratio direktor Kuće legata Filip Brusić Reno, koji je rekao da mu je zadovoljstvo što se ovom izložbom nastavlja saradnja Beograda i nikšića.
- Ovo nam je drugi zajednički projekat. Prvi je bio prošle godine kada smo u nikšiću otvorili izložbu „Dani Petra Lubarde“i potpisali protokol o saradnji dve ustanove. Veza između Ilije Šobajića i Lubarde je dvostruka. Prvo, Ilija je bio Petru profesor u Beogradskoj umetničkoj školi, na predmetu večernji akt, a druga veza je mnogo dublja i tiče se inspiracije ova dva umetnika, a to je Crna Gora – njena geografija, istorija, legenda i poezija – rekao je Brusić.
Vesna Todorović, direktorka ju Muzeji i galerije nikšić, rekla je da se 3. avgusta navršava 70 godina od Šobajićeve smrti i kao ustanova koja ima najveći broj dela Ilije Šobajića, cele godine organizovaće programe kojima bi afirmisali „pomalo zaboravljenog umetnika“.
nemanja Vuković, predsednik SO nikšić, izjavio je da je porodica Šobajić dala neizmerni doprinos duhovnom, kulturnom i ekonomskom uzrastanju nikšića.
- Šobajićevi aktovi, motivi iz narodnog života, pejzaži i portreti su naša snažna spona sa prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Umetnički opus i pedagoški rad Ilije Šobajića večna je poveznica između grada pod Trebjesom i Beograda – rekao je Vuković.
U razgovoru sa kustosom Lukom Đukanovićem, autorom izložbe “Korespondencije – crteži Ilije Šobajića”, saznajemo da je Beograd grad u kojem je Šobajić proveo veći deo svog života, ali ujedno i jedan od razloga zbog kojih je ušao u umetnost.
- Prvo kao učenik čuvenog realiste Đorđa Krstića, a zatim i kao veliki prijatelj jovana jovanovića Zmaja. Zapravo, poznanstvo sa Zmajem je glavna prekretnica u njegovom životu. Izložba je ovde organizovana jer je Lubarda bio Šobajićev učenik, a sam koncept može delovati zbunjujuće jer se suprotstavljaju dve osnovne ideje u istoriji umetnosti – skučeno, konvencionalno rezonovanje akademske umetnosti i slobodna, progresivna, radikalna slikarska rešenja. Razlike koje mogu delovati nepremostivo, ali su njihove relacije mnogo dublje i čvršće. Poetiku Šobajića i Lubarde prožima ista duhovnost, to je svojevrstan amalgam istorije, mita i književnosti koji su utelovljeni u jednom pojmu – Crnoj Gori, što ukazuje na njihovo detinjstvo, borbu za slobodu i veliko stradanje.
Da li su Crnogorci svesni lika i dela ovog vrsnog umetnika?
- Iako je Šobajić jedan od najboljih crtača u našoj umetnosti, najbolji portretista, začetnik grafičke umetnosti u Crnoj Gori, ne verujem da su Crnogorci svesni lika i dela Šobajića. Pripada prvoj generaciji akademskih likovnih umetnika u Crnoj Gori, to je generacija stvaralaca druge polovine 19. veka. Već godinu dana radim na njegovoj monografiji, koja se štampa, i na ovom mestu krajem marta biće predstavljena javnosti u Srbiji.
Umetnik je nacrtao veliki broj radova tokom života, ovde je dvadeset. Kako ste vršili selekciju?
- Bili smo ograničeni izlagačkim prostorom jer je ovde stalna postavka Lubarde. Potrudio sam se da izaberem njegove najreprezentativnije crteže koji bi mogli da ga najbolje predstave kao umetnika, da se oseti njegov crtački potencijal koji obuhvata sve faze stvaralaštva – aktovi i portreti iz studentskih dana i kasnije književne teme i pejzaži. On se najviše bavio aktovima za vreme studentskih dana i po tome je najpoznatiji. Dugo je bio student na bečkoj, minhenskoj i pariskoj akademiji. Kasnije, tokom pedagoškog angažmana zajedno sa studentima crtao je aktove. Tadašnji likovni kritičari su uvek isticali njegove ženske aktove, koje je i najviše radio.
Koliko se Šobajićev mladalački i zreli rad razlikuju u tehnici i temama?
- Kada je u pitanju crtački kvalitet, vrhunac je dosegao već kao student, imao je prefinjen, akademski stil. Stidno se oslobađao akademskih sprega, sporo se menjao kao umetnik, linije će s vremenom postati malo konkretnije, a crtež će biti čistiji.
Da li se oprobao i u drugim likovnim tehnikama?
- Zbog urođenog daltonizma orijentisao se na crtež i grafiku. Poznat je i mali broj njegovih grafičkih otisaka. Postoji jedna minijatura autoportret gde je pokušao da radi ulje na platnu, zanimljivo je da slika izgleda fantastično uprkos njegovom hendikepu. Raspoznavao je pojedine boje, bilo je nekoliko pokušaja da se bavi slikarstvom ali je ostalo sve na tome.
Vreme u kojem je Šobajić stvarao period je raznih modernih umetničkih pravaca.
- Klasična umetnost je u Crnoj Gori zaživela dosta kasno, to je prelaz iz 19. u 20. vek kada je moderna u usponu, a kod nas je klasicizam tek počeo da se razvija. To je kratko trajalo jer nakon toga dolaze generacije modernih umetnika kao što su Lubarda, Milan Božović, jovan Zonjić…
Postoji li neka specifičnost u crtačkom izrazu umetnika?
- Meni je zanimljivo, i u monografiji sam pisao o tome jer je svojevrsna zabluda, ali savremeni likovni kritičari su mu spočitavali da on u svom radu teži takmičenju sa fotoaparatom. Mislim da to nije tačno jer su njegovi crteži i portreti prožeti emotivnošću i duhovnošću. On studiozno prilazi radu i vodi računa o psihologiji lika.
Izložbu možete pogledati do 29. marta.