Oodonačelnik modernog srpskog vajarstva
Đorđe govanović (1861J19R3) bio je srpski vajar i akademik Srpske akademije nauka i umetnosti. Školujući se u Beogradu, Beču, Minhenu i Parizu, on je postao jedan od najznačajnijih srpskih vajara na prelazu iz 19. u 20. vek.
Rođen je 1861. Godine u
Novom Sadu kao najmlađi od sedmoro dece u porodici grčkog učitelja Nikole Janakidisa. Porodica se preselila zbog očeve službe u Požarevac, gde je završio osnovnu školu. Učitelj Jovanović se tu družio sa kolegom Đurom Jakšićem, koji je “kir” Nikolu opisao u pripovetki “Čiča Tima”: “debeli daskal, rodom iz Jelade”. Đorđe je od ranog detinjstva pokazivao smisao za umetnost, lepo je crtao, ali je i svirao violinu. Školovanje je započeo u Novom Sadu, ali 1870. godine njegov otac ostaje bez posla jer Grčka škola prestaje da radi. Porodica se seli u Kneževinu Srbiju, gde Đorđe nastavlja školovanje u Kragujevcu, Požarevcu i Beogradu.
BEČI MINHENKKK
Po završenoj Beogradskoj realki 1882. godine, upisao je Veliku školu gde je na odseku za arhitekturu studirao godinu dana. Studije je prekinuo zbog odlaska u Beč gde je 1884. upisao Akademiju likovnih umetnosti kod profesora Edmunda Helmera. Već naredne godine prešao je u Minhen i nastavio studije na Akademiji, u klasi prof. Maksa Vidmana. Godine 1887. odlazi u Pariz, gde boravi od 1892. do 1903. godine. Oženio se tokom studija u Minhenu Nemicom Emom Viktorijom Šajtler. Iz tog braka rodila su se dva sina, Aleksandar
i Mirko. Nakon razvoda otac je prebacio sinove u Pariz gde je nastavio obrazovanje. U prestonici Francuske upoznaće mladu Parižanku od 15 godina - Margaretu, koja će mu prvo pomoći oko dece, a zatim postati supruga. Sin Mirko gine u Prvom svetskom ratu na reci Marni 1915. godine, boreći se kao dobrovoljac u francuskoj Legiji stranaca. Iz Minhena je 1887. prešao u Pariz i tamo je u Školi lepih umetnosti, u klasi profesora Šapija i Enžablera diplomirao vajarstvo 1890. i tako postao prvi srpski akademski vajar. U Parizu je 1899. godine dobio bronzanu medalju za svoju statuu kneza Miloša.
Posle rata, do penzionisanja 1926, radio je kao profesor u Četvrtoj beogradskoj gimna
ziji i kao inspektor Ministarstva građevina. Godine 1920. godine izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije, koja će mu 1933. godine izdati monografiju za koju je predgovor napisao Uroš Predić.
ATELJE U SKERLIĆEVOJ
Vajar Jovanović je od 1926. godine živeo i radio na Neimaru, u Skerlićevoj ulici 6, u svojoj kući s velikim ateljeom, podignutoj po projektu arhitekte Dragutina Šiđanskog i inženjera Stojana Veljkovića.
Jedan zid bio je izrađen u staklu zbog osvetljenja neophodnog za stvaralački rad. Da je u njoj živeo skulptor ukazuju i specijalno projektovane niše na prednjoj fasadi za smeštaj figura, jedne ženske koja simbolizuje slikarstvo i druge muške koja simbolizuje vajarstvo. Osnovni stambeni prostor obuhvatao je četiri sobe sa kupatilom i prostorom za stepenište. Dominantan položaj zauzimao je upravo umetnički atelje u kojem se tokom njegovog života nalazio veliki broj dela, maketa, plaketa i studija. U toj kući Jovanović je živeo i radio više od dve decenije, a 1944. godine se iz nje odselio u Esad-pašinu ulicu.
Kada je u pitanju njegova umetnička karijera, prvu samostalnu izložbu imao je u rodnom Novom Sadu 1905. godine, a poslednja samostalna izložba bila je 1933. godine u Umetničkom paviljonu na Kalemegdanu.
Osvrćući se na umetnost, jednom je rekao: “Mnogi misle da je umetnost samo ono što je najnovije, poslednja moda, pa bio to ma kakav ekstrem. A u umetnosti nema novog i starog; postoji samo dobro - umetnost i rđavo - neumetnost”.
Važan je i Jovanovićev pedagoški rad kao jednog od osnivača, profesora i direktora Umetničke škole u Beogradu od 1905. do 1914. godine.
Đorđe Jovanović je bio atletskog stasa i avanturističkog, sportskog duha i spada u prve i najbolje srpske bicikliste i planinare. Prokrstario je na biciklu Evropu, pravio velike ture od po hiljadu i više kilometara.
VIŠE OD S00 DELA
Pripada prvoj generaciji srpskih vajara čije delovanje ima pionirski karakter. U toku svog dugog života stvorio je više od 600 dela: veliki broj bista i skulptura znamenitih Srba, ali i medalja, plaketa, reljefa, minijatura... Izvajavši biste kralja Aleksandra I Karađorđevića i kraljice Marije Karađorđević, dobijao je često porudžbine sa dvora, ali je bio obasut i drugim narudžbinama.
Osim pomenutih dela, Đorđe Jovanović je posebno poznat i po javnim spomenicima, a najpoznatiji su: Spomenik Josifu Pančiću (1891) u Univerzitetskom parku u Beogradu; Spomenik knezu Milošu Obrenoviću (1898) u Požarevcu; Spomenik kosovskim junacima (1910) u Kruševcu, na kojem je radio punih 12 godina; Crnogorac
na straži (1903) u pariskoj opštini; Spomenik Branku Radičeviću (1899) u Sremskim Karlovcima; Spomenik vojvodi Mišiću (1921); Spomenik Vuku Karadžiću (1929) u Beogradu; Spomenik vojvodi Stepi Stepanoviću (1930), kao i više od 30 spomenika na Novom groblju u Beogradu.
Novosađanima je ostavio dva spomenika: prvi iz 1912. godine – „Nimfa Dunava”, poznat i pod nazivom „Devojka s rogom izobilja” na ulazu u Dunavski park, kao prvu profanu skulpturu u Novom Sadu, a drugi se nalazi na vrhu kupole zgrade Centralnog kreditnog zavoda (Srpske banke) na uglu Miletićeve i Grčkoškolske ulice. To je skulptura grčkog boga Hermesa, odnosno rimskog Merkura, zaštitnika trgovine.
U jednom intervjuu, na pitanje koliko naša sredina podstiče stvaralački rad, vajar Jovanović je rekao: „Izgleda vrlo malo. Kulturni ljudi koji razumeju šta je umetnost, profesori, učitelji - ti nemaju novaca, a oni koji kod nas imaju novaca - ti se više interesuju za automobile”.
Đorđe Jovanović je preminuo u dubokoj starosti 1953. godine. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. Ovog značajnog umetnika neki nazivaju i „srpskim Rodenom”.
U autobiografiji iz 1947. godine napisao je: “Mene je srpski narod voleo, ja sam za njega živeo i radio i ja se zbog toga ponosim”.
JOVANOVIĆ JE BIO ATLETSKOG STASA I AVANTURISTIČKOG DUHA I SPADA U PRVE I NAJBOLJE SRPSKE BICIKLISTE I PLANINARE
PRIPADA PRVOJ GENERACIJI SRPSKIH VAJARA, ZA ŽIVOTA JE STVORIO VELIKI BROJ BISTA, SKULPTURA, MEDALJA, PLAKETA, RELJEFA, MINIJATURA...
POSLE RATA, DO PENZIONISANJA 1926, RADIO JE KAO PROFESOR U ČETVRTOJ BEOGRADSKOJ GIMNAZIJI I KAO INSPEKTOR MINISTARSTVA GRAĐEVINA