I kao država i kao društvo zanemarili smo obrazovanje
Ideal “škole bez ponavljača” ostvarili smo samo u formalnom smislu. S jedne strane smo izvesno među tri najmatematičkije zemlje u Evropi, dok sa druge većina đaka na Pisa testovima pokazuje nizak nivo funkcionalnog znanja.
Tako u razgovoru za “Blic” zbori dr Vojislav Andrić (70), doktor metodike matematike, jedan od dobitnika Vukove nagrade za 2022. godinu, koju je Kulturno-prosvetna zajednica Srbije dodelila 59. put.
Za Valjevce stopostotno, ali i za značajan procenat drugih građana Srbije upućenih na ovu nauku, Andrić je sinonim za matematiku. Najveći deo svoje profesionalne karijere, sa izvesnim prekidima, od 1975. do 2018. godine proveo je kao profesor i direktor Valjevske gimnazije, koju je ustoličio kao jednu od najboljih srpskih gimnazija. U svojoj matematičkoj i pedagoškoj profesiji intenzivno se bavio usavršavanjem učitelja i nastavnika matematike i radom sa učenicima obdarenim za matematiku. Bio je predsednik Zajednice gimnazija Srbije, jedan od utemeljivača Istraživačke stanice Petnica, član Nacionalnog prosvetnog saveta, a od 2016. do 2021. predsednik Društva matematičara Srbije, u kojem je angažovan više od četiri decenije. Šira javnost pamti ga i kao potpredsednika Skupštine Srbije i ministra za sport SRJ, a ljubitelji sporta kao rukometaša valjevskog “Metalca” i šabačke “Metaloplastike”.
Vukovu nagradu, kako kaže na početku razgovora za “Blic”, zato ne doživljava isključivo kao rezultat angažovanja na matematičkom, već kao priznanje za skoro pola veka predanog i plodonosnog rada u obrazovanju, kulturi, nauci i sportu.
Gde su u ovom trenutku na mapi sveta i Evrope naši matematičari, đaci i studenti?
- Ako bih na ovo pitanje odgovarao analizirajući rezultate naših najboljih učenika na međunarodnim matematičkim i informatičkim olimpijadama i uzimajući u obzir neveliki broj stanovnika Srbije, onda bi se naša zemlja kotirala dosta visoko - verovatno među prvih 1015 u svetu, a među tri u Evropi. S druge strane, ako bih analizirao rezultate šire populacije učenika na međunarodnim testiranjima funkcionalnih matematičkih postignuća (Pisa, Tims), onda ne bih smeo da se zakunem u značajna ostvarenja.
Kad postoji takav raskorak samo u matematici, šta nas uopšte čeka sa obrazovanjem?
- Naš narod lepo kaže: “Kakva setva, takva i žetva”. Čini mi se da smo kao država i društvo zanemarili obrazovanje, a naročito vaspitanje. Materijalni i društveni položaj prosvetnih radnika je takav da najbolji maturanti od nastavničkih fakulteta, već godinama, beže glavom bez obzira. Negativna selekcija kadrova u prosveti je odavno prisutna. Oni koji su sposobni da završe dosta teške matematičke fakultete, fakultete za fiziku i informatiku, opredeljuju su za rad u ne samo plaćenijim strukama, već i za manje stresne profesije, svesni činjenice da su prosvetni radnici na vetrometini i izloženi čestom iživljavanju učenika, roditelja i javnosti uopšte, koja je autoritet kolega umanjila do ponižavajućeg nivoa.
Šta i kako menjati u nastavi, počev od matematike?
- Obezbediti adekvatan nastavni kadar koji je osposobljen da deci približi i popularizuje matematiku i pokaže svu njenu lepotu i primenljivost. Ljude koji će razvijati logičko-kombinatorne sposobnosti dece i upućivati decu da misle svojom glavom a ne, u mnogim slučajevima, nemoćnom memorijom svojih mobilnih telefona, koji će ih naučiti da rešavaju probleme i da donose validne odluke. Decu matematiku ne mogu naučiti oni koji je i sami ne znaju i ne vole, a pogotovu ne oni koji od nje prave bauka i ne shvataju njen značaj za dosadašnji i budući razvoj civilizacije.
Hoće li imati ko to da sprovede u praksi jer su porazni podaci koliko malo studenata upisuje profesorske smerove, među njima i matematiku?
- Tržište rada ima svoja pravila i upućuje na pozitivnu motivaciju kadrova koji su nam neophodni, a kojih nema. Ako državi nedostaju šoferi, građevinski radnici ili varioci, onda se materijalnom stimulacijom taj problem brzo reši. Ako uvažene profesije poput lekara, policajaca i oficira imaju određene beneficije kod rešavanja stambenog pitanja, zašto to ne bi imali i prosvetni radnici? Nekada su postojali deficitarni dodaci, koje sada smatraju kao vid diskriminacije. Ja to ne vidim kao problem, jer svako može da bira između ove i one struke.
Konačno, kada će se vrednovanje učenika zasnivati na istini o stvarnim radnim i obrazovnim rezultatima?
PROSVETNI RADNICI SU NA VETROMETINI I IZLOŽENI ČESTOM IŽIVLJAVANJU UČENIKA, RODITELJA I JAVNOSTI UOPŠTE, KOJA JE AUTORITET KOLEGA UMANJILA DO PONIŽAVAJUĆEG NIVOA
Ako uvažene profesije poput lekara, policajaca i oficira imaju određene beneficije kod rešavanja stambenog pitanja, zašto to ne bi imali i prosvetni radnici?
- Treba da prestanemo da se lažemo. Roditelji po svaku cenu žele pozitivne ocene, od dvojki do Vukovih diploma. Nastavnici između stalnih pritisaka, izmicanja stolica i drugih vrsta poniženja, problem rešavaju najčešće tako što bezbolno pišu željene ocene. Prosvetne vlasti, najviše krive za takvo stanje, nas uveravaju da je sve u savršenom redu smešnim završnim ispitima, u kojima mnogi proporcionalno svojim interesima lažiraju i zavaravaju i sebe i društvo. Kada bi Pisa testiranje uticalo na upis naših učenika u srednje škole i na fakultete, Srbija bi po tome bila među prve tri na svetu, a ne na „zavidnom“45. mestu.
Možda je rešenje da se dosadašnji sistem evidentnog propuštanja dece bez ikakvog znanja i rada, bez nedovoljnih ocena i ponavljanja, zameni nešto istinitijim u kome će završna ocene biti: “završio razred sa ... uspehom” ili “završio razred bez uspeha”. Učenici bez uspeha bi bili dovoljan signal i roditeljima i društvu, šta činiti kako bi se njihov broj suštinski, a ne formalno smanjio. Jer mi smo odavno ostvarili ideal „škole bez ponavljača“, ali samo u formalnom smislu.
Slomljena od bola, pognute glave, Milanka nam je otvorila vrata svog doma i jedva izustila... - Danas je 20. dan da ja ne znam ništa o svom detetu... Milanka je za “Blic” pričala o Ani, njenom braku sa Brajanom, ali i potrazi za njenom ćerkom. Kaže da samo iz medija saznaje šta se dešava. I posle svega želi da veruje da će dobiti lepu vest; živi za to da još samo jednom čuje glas svoje ćerke i ne gubi nadu, iako je svakim danom ta nada sve tanja.
Ona nam potvrđuje i pokazuje svoju prepisku sa Anom, vođenu 25. decembra, u kojoj je ćerka preklinje da odmah dođe kod nje u Vašington.
Ana: “Ćao, mama. Je l’ bi mogla sutra da dođeš za Vašington”. Milanka: “Kako to misliš i zašto mi to sada kažeš. Trebalo je koji dan ranije reći.”
Iz sledeće poruke Ane Volš se odmah moglo naslutiti da nešto ozbiljno nije u redu u njenom braku budući da je odmah prešla na stvar. Ana: “Brajan i ja se ne slažemo”. Milanka: “Oko čega”. Ana: “Dece”. Milanka: “Možda mogu za 7 dana. Moram i lekove da uzmem. Pogotovo insuline. Ne znam koliko bih ostala. U martu imam vaskularnog hirurga.” Ana: “Sutra. Pliz. Na dva meseca”.
Neki dan kasnije, Ana majci