Svi hrvatski predsednici idu na roštilj „Kod Srbina“
Hoćemo li na roštilj „Kod Srbina“? U Zagrebu ovo nije pitanje, nego šifra za gurmanski tulum. „Kod Srbina“su u roštilju uživali svi hrvatski predsednici, od Tuđmana do Milanovića.
Na ćevape i pljeskavice ovde dolaze i poznati fudbaleri, pevači, hrvatski branitelji, srpski političari i biznismeni. Ali i običan svet i živopisni likovi raznih vrsta. Eto, svi vole Srbina! A Srbin je Milan Labus (75), zagrebački ugostitelj veteran. Čovek koji ne odustaje. Nije odustao ni 1991. kad su mu zapalili restoran na Trgu Francuske Republike, čuveni „Keglić“. Njegov prvi lokal u koji je uložio sve što je imao.
Eto, celi Zagreb zna da su Srbinu zapalili lokal zato što je Srbin. Znaju, ali se prave šašavi. Milan Labus, zvani Srbin, nije šašav. On je uporni Ličanin stare škole. Koji tera svoje. I uvek istera što je naumio. Mudro, bez naglih pokreta i suvišnih reči.
- Kad je Tuđman održao onaj čuveni govor na Cvjetincu, on je sa još dvadesetak ljudi iz HDZ došao kod nas u „Keglić“na ručak. A posle su ga zapalili. Eto, kad je došla demokracija, sa njom su došli i neki bedasti ljudi, kojima smo smetali moj kuvar Vojo i ja – kaže Milan.
NEMA TAJNE
Posle je saznao ko su ti „bedasti ljudi“, koji su ratnih devedesetih radili o glavi i njemu i njegovoj porodici. Saznao je, ali je to pustio kraju. Imao je preča posla.
Od tog kobnog dana, kad je njegov restoran nestao u plamenu Molotovljevog koktela, a tadašnji premijer Nikica Valentić rekao da mu “ne može pomoći”, Labus je smišljao kako da se vrati na ugostiteljsku scenu glavnog grada Hrvatske.
I vratio se. Otvorio je 2002. roštiljnicu „MZ Bistro“na Maksimiru, a potom i „Mitnicu“u Černomercu, na drugom kraju Zagreba. Obe roštiljnice su poznate pod nadimkom „Kod Srbina“. I pročule su se, nadaleko.
Na pitanje, u čemu je tajna njegovog uspeha, Milan odgovara da tajne nema. Nigde u celom Zagrebu ne može se tako dobro jesti, za tako malo para.
- Nudimo dobru, svežu hranu i ne štedimo na porcijama. Meso je prvoklasno, ambijent
Na pitanje, u čemu je tajna njegovog uspeha, Milan odgovara da tajne nema. Nigde u celom Zagrebu ne može se tako dobro jesti, za tako malo para
Zagreb je moj grad, ovde sam stekao sve što mi je najvrednije u životu: suprugu, decu, prijatelje
ugodan, domaćinski, a cene primamljive. Ko misli da se u ovom poslu može na brzinu obogatiti, ljuto se vara. Borba je to, ali u toj borbi moraš biti pošten – veli Milan.
Bitan stub uspeha su radnici. Zadovoljan radnik jednako je zadovoljan gost. A goste, veli Milan, treba čuvati kao zenicu oka. Oni donose hleb, ili kruh, i njemu i njegovim zaposlenicima.
- Vidite ove konobare i konobarice. Krasni, mladi ljudi. Milina je gledati ih kako rade – kaže Milan.
U dve roštiljnice porodice Labus radi ukupno 32 zaposlenih. Svi imaju pristojne i redovne plate, prijavljeni su, ništa koverta, svaku kunu dobijaju na banku. A ima i bakšiša ili tringelta.
ZADOVOLJNI RADNICI
Svim svojim radnicima Milan uplaćuje i životno osiguranje, po 50 evra mesečno. Kad pođu u penziju dobiju svoju polisu, kao otpremninu. Nabere se tu parica.
- Moja supruga je radila ovde, kad je išla u penziju dobila je otpremninu od 40.000 evra – veli Milan.
Nije otpremnina privilegija, rezervisana za gazdaricu. Eto i glavni kuvar Vojo Milićević, Labusov dugogodišnji saborac, otišao je, pre tri godine u penziju: sa otpremninom, nakon 40 godina staža. I njegova supruga je radila „Kod Srbina“, penzionisana je i ispraćena kako dolikuje. U svom gradu, Kruševcu u Srbiji, sagradili su kuću.
- Imaju zajedno više od 1.000 evra mirovine i mogu sasvim pristojno živeti od toga. Nas prati glas da naše roštiljdžije imaju veće penzije nego saborski zastupnici – veli Milan.
Dodaje da mu njegov prijatelj Vojo i danas pomaže u poslu i za to je plaćen, po ugovoru o delu.
I gazda Milan je, u stvari, penzioner. Porodični posao je predao mladim naraštajima: jednu roštiljnicu vodi njegov sin Zoran, drugu zet Igor Deržić.
Ali, stari vuk je još tu: da pripomogne, da pogura kad zapne, da progovori koju sa gostima, počasti ih pićem, pa da se diskretno povuče, kad hrana stigne na sto. Niko ne voli da mu broje zalogaje!
Ovo je jedna od tajni zanata, koje je naučio još kao dečak, kad je iz rodne Velike Popine kod Gračaca u Lici došao u veliki grad da uči za konobara. U Zagreb je stigao 5. septembra 1964. a 15 dana kasnije grad je zadesila poplava.
- Dođem u đački dom, sve pod vodom, nikad takvu poplavu nisam video u životu. Uplašio sam se, ali mi nije padalo na pamet da odustanem – kaže Milan.
A kako i da odustane kad je u Gradskom podrumu, kod
najboljih profesora, učio zanat koji voli.
Od tih dana Zagreb je, kaže, njegov drugi zavičaj.
- To je moj grad, ovde sam stekao sve što mi je najvrednije u životu: suprugu, decu, prijatelje. Nije mi palo na pamet da napustim Zagreb ni kad je bilo najteže, devedestih, kad sam ostao bez svega. Radio sam u Sloveniji, kod mog brata, morao sam hraniti porodicu, ali nisam napustio Zagreb – veli Milan.
PRVI POSAO
U svom gradu je, kao mladić, dobio i prvi posao u Kazališnoj kavani. Vredan i vešt, izabran je da poslužuje predsednika Josipa Broza Tita, kad je posetio Zagreb.
- Imao sam jednu fotografiju, kako kao dečkić, služim Tita. Ta je fotografija izgorela, kad je u „Oluji“zapaljena moja rodna kuća u Lici. Kad smo ostali bez svega, mom je ocu Radovanu, partizanu prvoborcu, bilo najžalije te slike – priča Milan.
Kako ga je krenulo s Titom, tako je, mnogo decenija kasnije, služio, u svom lokalu, i druge predsednike, premijere, poslanike. Ali, u međuvremenu se još štošta izdešavalo.
- Bio sam, valjda, dobar konobar, pa mi je direktor poverio da krajem sedamdesetih budem šef sale u noćnom klubu „Ric kabare“. Bilo je malo gunđanja u porodici, ipak u noćni bar dolaze svakakvi, ali supruga me podržala, jer je to bila prilika da zaradim, da otvorimo nešto svoje – priča Milan.
I uspeo je. Otvorio je 1983. restoran „Keglić“, onaj što su ga poslije „bedasti ljudi“zapalili. I odmah se opredelio za roštilj, jer to je bila karika koja je u Zagrebu nedostajala.
Dao se u potragu za roštilj - majstorom i potražio ga, a gde bi drugde, u Srbiji.
- Na oglas se javilo više od sto kandidata. Neki su tvrdili da su prvaci sveta, pa šampioni Balkana, pa majstori nad majstorima. Javio se i Vojo Miličević iz Kruševca, skroman momak koji je rekao
da je mesar, ali da je uz oca učio da radi za roštiljom. I ja ga pozovem u Zagreb, na probu – priseća se Milan.
Još pamti da je Vojo došao 5. septembra 1983. I od tada su dva Srbina, jedan iz Like, a drugi iz Pomoravlja, saborci u misiji „najbolji roštilj u Zagrebu“.
A tom roštilju nisu odoleli, kako već rekosmo, ni hrvatski predsednici.
SVI SU GOSTI ISTI
Na pitanje koji mu je predsednik ostao u sećanju, Milan Labus mudro odgovara: svi su meni gosti isti, bio predsednik, ili vozač tramvaja. Dobro, a Stipe Mesić? - Stipe Mesić je moj dragi prijatelj, on je već 50 godina deo mog života. Krasan je on čovek. Dolazio je i kod mene u Liku, u Popinu. Ispekli smo janjca, pa sa porodicama seli u dvorište, a moje komšije iz sela sve naviruju: vidi, bogati, predsednik kod Labusa. A ja im velim: ako je predsednik nije vuk, dođite, pridružite nam se. I on je onda sa svima pio rakiju i šalio se kao da su stari drugari – priseća se Labus.
Dobro, rekao bi njegov prijatelj Mesić, tu i tamo, i poneku koja mu se nije svidela, ali nije mu to Labus zamerio: takva je politika.
A predsednica, ona jedina koju je Hrvatska imala?
- Kolinda je krasna žena, srčana, prava lafica. Dođe povremeno, sa suprugom, kod nas na roštilj. Došla je i posle sastanka sa predsednikom Vučićem. Pitala je da li bi mogla dovesti na večeru desetak gostiju. Kažem, što ne bi moglo. Bili su baš veseli, predsednica Kolinda se slikala sa nama i našim gostima – priča Labus.
Pa sa predsedničkih dogodovština opet priču skreće na „siguran teren“, na recept svog prijatelja Voje koji garantuje vrhunski roštilj. Sveže juneće meso, od plećke i vrata, samelje se na krupno, pa začini sa dva odsto soli i ostavi da odstoji preko noći... i tako dalje.
Dobro, pljeskavice, ćevapi, ražnjići... su stvarno dobri. Probali smo, nije da nismo.
Ali, biće da glavni štos ipak nije u junetini, nego u – ljudima!