Danas dobiješ nagrade, sutra ne postojiš
Naš posao je nestalan, nesiguran, uvek pomalo zavisiš od tuđih potreba, ukusa, trendova..., kaže glumica Aleksandra Balmazović koju gledamo u uskoro u novom filmu “Usekovanje”.
NAKON PRETPREMIJERE NA
festivalu “Kustendorf”, debitantski film “Usekovanje” Siniše Cvetića biće premijerno prikazan 7. februara u MTS dvorani. U priči koja nas upoznaje sa porodicom koja se priprema i obeležava krsnu slavu - Usekovanje glave Svetog Jovana Krstitelja, jednu od glavnih uloga, majku Milu, tumači Aleksandra Balmazović. Glumica za “Blic” kaže da je došlo vreme da igra mlade majke i zrele ćerke.
Koliko je realno dočara na priča o “razbijenim” porodicama?
- U ovoj porodici nema osuđivanja, nema prigovaranja, svako radi onako kako najbolje zna, niko objektivno nije napravio grešku, a ipak im se sve raspada. To je tužno kad se u trci za još, osvestiš i vidiš prazninu iza sebe. Mislim da su oni generacija roditelja koji su razapeti između starih vrednosti porodice, kao svetinje i čvrstog oslonca i današnjeg trenda, koji diktira da moraš prvo da budeš zadovoljan sam sa sobom, da bi bio srećan i tek onda možeš druge činiti srećnim. Sada se od partnera očekuje da bude sve ono što je nekad činilo grupu ljudi na selu. Zanimljivo mi je bilo da kroz lik Mile istražujem koliko dugo mogu porodice da žive zajedno, jedna pored druge, bez razgovora i da se kad pričaju, ne čuju među sobom. Svako muči svoju muku a rupa između njih raste. Tu je i današnji sukob između pripadanja i čuvanja porodice kao najjače ćelije i zadovoljavanja sopstvenih želja i potreba.
Zbog čega dugo niste snimali kod nas?
- Dosta puta sam čula to pitanje. Nemam odgovor, to je možda pitanje za reditelje, producente... Posle Akademije koju sam završila u Beogradu, vratila sam se u Sloveniju, gde radim u pozorištu, na filmu, snimam serije. Radila sam dosta i u inostranstvu, najviše u Nemačkoj. Nakon filma “Sivi kamion crvene boje” za koji sam dobila Caricu Teodoru i nagradu Fipresci u Srbiji, pa i međunarodnu Shooting Star u Berlinu, dugo nisam dobila ni jednu ponudu u Srbiji, što mi, iskreno, nikad nije bilo jasno ali očigledno je i to imalo svoj razlog. Draže mi je da sam imala privilegiju da budem deo dva izuzetna filma nego da sam štancovala sve po redu. Čak sam dosta puta čula (i pročitala u srpskim medijima) da sam prestala da se bavim glumom, što ponovo moram da demantujem. Poslednjih nekoliko godina snimila sam nekoliko serija i u Srbiji, većinu u produkciji Košutnjak filma, a sada se na platno “vraćam” neobičnim, više puta nagrađivanim filmom u režiji pretalentovanog Siniše Cvetića i scenariste Davida Jakovljevića. Ne biram ja uloge, uloge biraju mene, nikad nisam odbila ni jedan projekat samo zato jer mi se nije sviđao scenario. Ako mi se manje dopadne, fokusiram se isključivo na moju ulogu. Kako može ona da mi ponudi mesto za napredak i šta mogu u tom trenutku da ponudim njoj - čini mi se da tako napredujem. Nemam problem sa meni nerazumljivim stavom “ovo je premala uloga za mene” jer smatram da je svaki rad u našem pozivu na ovim našim prostorima - privilegija. Uvek se nešto negde kompenzuje, čvrsto verujem u to. A verujem i u pravi trenutak.
U poslednje vreme beo gradska publika je ima la priliku da vas gleda u domaćim projektima: “Koreni”, “Junaci našeg doba”, “Beležnica pro fesora Miškovića”, “Slu čaj porodice Bošković”. Znači li to da se polako okrećete domaćem tr žištu?
- Okrećem se gde me
pozovu. Naš posao je nestalan, nesiguran, uvek pomalo zavisiš od tuđih potreba, ukusa, trendova, danas si u svakoj seriji, filmu, reklami, dobiješ nagrade, sutra ne postojiš. Sa te strane potrebno je dosta vere i samosvesti da istraješ i u tim stvaralačkim rupama, da konstantno radiš na sebi i ulažeš u sva moguća znanja, da ostaneš fit i spreman kad uloga naiđe. Nedavno sam u Irskoj bila odabrana na nasterklas renomiranog holivudskog “trenera” za glumce. Tamo glumci neprekidno sa “trenerima” rade na različitim akcentima, veštinama, unapređuju svoj zanat svakodnevno. Ja sam rupe između projekata, osim produkcijom i osnivanjem glumačke agencije, popunjavala učenjem raznih veština (jahanje, vožnja aviona, novi jezici, usavršavanje pevanja i klavira), bavim se raznim sportovima rekreativno kako bih održala dobru psihofizičku kondiciju.
Da li ste se definitivno okrenuli samo glumač kom pozivu?
- U međuvremenu na moj put neočekivano je
došla i produkcija, pa sam zagrizla i u to. U Sloveniji, glumci iz meni nepoznatih razloga ne produciraju, kao što je to slučaj u Srbiji i u svetu. Mene je proces produkcije oduševio, mada sam se u početku mučila sa levom stranom mozga i excel tabelama. To je celokupan proces, gde ima prostora da utičeš na kreiranje cele priče, da otvoriš neka suštinska pitanja; oformiš adekvatnu ekipu, radiš na scenariju, deo si celog “porođajnog” stvaralačkog procesa, sveobuhvatnije možeš da izneseš svoju poruku i priču, mnogo jače nego kada doprinosiš priči igrajući “samo” svoj lik. Audio-vizuelna umetnost je ipak moćan medij. Imajući dugo agentkinju za nemačko govorno područje, shvatila sam da nas glumce sa ovog područja, sa Balkana, zilion potencialnih dobrih svetskih projekata promaši samo zato što nema nikog ko bi nas pogurao i stao iza nas. Osnovala sam tako agenciju za glumce kako bismo mogli da se hvatamo u koštac sa stranim projektima na profesionalnom nivou. Naravno, gluma mi je uvek primarna, sa nesmanjenom količinom strasti i radoznalosti.
Srđan Koljević vam je dao šansu u filmu „Sivi kamion crvene boje“koji je obeležio vašu karije ru. Da li ste se čuli skoro čuli sa Koljevićem?
- Taj film je zaista bio ulazak na velika filmska vrata, a premašio je sva očekivanja i postao kultno ostvarenje. Neizmerno sam zahvalna Srđanu što mi je tada poverio ulogu koja se na filmu ne dobija često, a kad se dobije, onda je to bingo. Sa Srđanom sam stalno u kontaktu. On je vanserijski umetnik i neviđeni borac i ja sam sigurna da će prevazići i tu opaku bolest koja ga je snašla. A kakav je čovek i umetnik pokazuje i munjevit odaziv ljudi na apel za novu jetru kao i poziv Udruženja filmskih umetnika za pomoć putem donacija, kako bi mogla da se izvrši komplikovana i skupa transplantacija jetre u Turskoj. Ovom prilikom pozvala bih potencialne donatore za doprinos, po svojim mogućnosti ma, za Srđanovu operaciju jer celokupan iznos još nije sasvim sakupljen, a operacija će biti izvršena vrlo brzo u narednih mesec dana. (Udruženje filmskih umetnika, Fond solidarnost, za S.koljevića).
Jeste li u kontaktu sa Sr đanom Todorovićem koji vam je bio direktni par tner u filmu “Sivi kami on crvene boje”?
- Nažalost, Srđana dugo nisam videla. To snimanje mi je ostalo kao sećanje na nešto zaista posebno, spektakularno, bili smo na terenu nekoliko nedelja, izolovani od svega, u kreativnoj čauri, budili se i radili u fascinantnim pejzažima. Srđan-žika me je kao iskusniji kolega mnogo toga naučio, posmatrala sam ga kako radi i učila u hodu, on je neverovatno promišljen, tačan, vredan i skroman. Nije bahat i nikad ne stavlja sebe u prvi plan, što je za glumce njegovog iskustva i renomea, retkost. Iz njegovog ponašanja i stava diše građanska porodica i vaspitanje.
Šta se dešava sa Šijano vim filmom “Budi bog s nama”?
- Igram lik Darinke Lazarević, majke mladog književnika Branimira Brane Ćosića. Koliko sam uspela da osetim priču na samom snimanju, biće to jedna lucidna, šarolika, otkačena, dekadentna, maštovita priča o srpskoj avangardi dvadesetih godina prošlog veka sa impozantnim istorijskim ličnostima. Obožavam filmove iz nekog prošlog vremena, uvek sam priželjkivala da odglumim ženski lik iz 50ih, 60-ih godina.
Nekada ste razmišlja li da se preselite u Beo grad. Pa ima li nade?
- I dalje se tome nadam. Moj tata bio je Beograđanin pa mi je taj grad bukvalno u krvi. Obožavam ga. Svaki put kada pređem most, ćelije mi se nameste na fabrička podešavanja. Beograd je oduvek imao neodoljiv šarm, “ono nešto”, onaj “X faktor” u novom žargonu. Uvek pomislim kako je simbolička relacija Ljubljana-zagrebbeograd; put je ravan, nema krivudanja, nema gore dole, direktno, pravo. Pre svega mi je bitno da imam mogućnost da radim u Srbiji kao i dalje u Sloveniji, a već sam navikla da tu relaciju prelazim žmureći.
Kakvi su vam dalji pla novi?
- Nikada ne pravim dugoročne planove, mislim da je to u našem poslu nemoguće. Imam veliku sreću pa sam se na istoj talasnoj dužini našla sa novom agentkinjom, predivnom, posvećenom Minom Žarković Mihajlovom iz Moskve koja me zastupa na više govornih područja, tako da ću se fokusirati na rad sa njom. U Sloveniji i Istri počinjem sa snimanjem druge sezone velike serije, u pripremi sam za novu seriju u Srbiji i veselim se budućim domaćim projektima. Obožavam da radim u Srbiji, mislim da je nivo profesionalizma koji je sada ovde prisutan, podigao nivo čitave regionalne produkcije. Srbija je, što se tiče filmske i TV produkcije, daleko nadmašila ostale države šireg regiona, postala je fenomen u evropskim filmskim krugovima.
ovako. Ono kad je Lazar Vukićević pucao na tebe. Ti meni duguješ život. Imaš u spisima, ja sam tebi spasio život, nije ti brat spasio, golim rukama sam skočio na pištolj rekao je Lalić.
Budmir je pominjao i novac koji je navodno zakopan na placu njegovog oca, i pitao Lalića da li je njegova majka taj novac zakopala tamo. Lalić mu je na to odgovorio “da je možda njegova žena zakopala te pare”.
- Možda one što su ostale od pola kilograma kokaina rekao je svedok-okrivljeni.
PLATIO JE DA BI IZBOLI ĐURIĆA
Budimir je pitao svedoka okrivljenog da li je stavio GPS uređaj Pavlu Đuriću i da li je planirao da ga izbode.
- Izboden je ispred kuće u Zemunu. Jel znaš ti koliko sam ja GPS postavio, mnoga lica nisam ni znao, radio sam po nalogu Veljka i Marka. Mi nikada nismo imali sukob, Miljković je hteo da mi se oduži za šine, da ubije Pavla - rekao je Lalić i potvrdio Budimiru da je platio da Đurić
bude izboden.
Budimir je ispitivao Lalića i o praćenju i fotografisanju Veljka Banovića zvanog Votka, bliskog saradnika Luke Bojovića, te je Lalić rekao da je video fotografije njegove kuće u Gornjem Milanovcu, kao i fotografije njega na terasi kako puši i njegov automobil.
Svedok okrivljeni je prema Budimirovim rečima vozio blindirano vozilo. Pošto je Lalić tvrdio da ga je Marko Miljković na to nagovorio, sudija je postavila pitanje Laliću “zašto je to Miljković od njega tražio”.
- Zbog poruka sa Veljkom Banovićem, bilo je sigurno da sam meta, Miljković mi je rekao da mora blinda, Miloš i Marko Budimir su vozili blindu, kao i Veljko i Marko. Ja sam rekao da ako nemam vozača i obezbeđenje da je to besmisleno - odgovorio je Lalić sudiji.
LAINOVIĆ SE KRIO U MILOŠEVIĆEVOM STANU
Nakon što je sudija na kratko prekinula Budmira on je nastavio ispitivanje. “Šta je sa vozilom sa kojim je Lainović odvezen posle ubistva Kiće Markovića?” i u koji štek stan je on odvezen, upitao je Budimir. Na ovo mu je Lalić odgovorio: “U stan Vlastimira Miloševića koji je Veljko oteo od njegove porodice”.
Lalić je na suđenju rekao i da je Milan Ljepoja ubijen devetog decembra ujutru.
- Kad smo razgovarali s njim rekao je supruzi da nešto nije u redu ako se ne javi do 11. Znači bilo je oko osam. Ti si ispomagao pratnju jer si navodno imao koronu rekao je svedok okrivljeni.
Budimir je zatim pitao u koje vreme je došao u bunker i da taj podatak Lalić ima u spisima, na šta mu je ovaj odgovorio da nije gledao snimak. Nakon što je dobio ovakav odgovor Budimir je odreagovao: “Je l‘ ti imaš narkolepsiju? To je ona bolest kada čovek samo zaspi...”, rekao je Laliću.
- Zaspim kada se prejedem, ja sam psihofizički sposoban, ali sam lošiji vozač... - odgovorio mu je Lalić.
„Ja sam tebi jednom spasao život. Ono kad je Lazar Vukićević pucao na tebe. Ti meni duguješ život, golim rukama sam skočio na pištolj“, rekao je Lalić Budimiru