RIZIČAN TRENUTAK ZA SRPSKU PRIPOVETKU
Postojalo je vreme koje je bilo daleko naklonjenije umetnosti, književnosti i to je bilo vreme socijalizma, kaže Vasa Pavković.
Promocija knjige “Daleki, daleki susret” (Akademska knjiga) Vase Pavkovića održana je u petak u Narodnoj biblioteci Srbije. O knjizi, čiji su glavni junaci odlučne žene i slabi i kolebljivi muškarci naš poznati prozaista i pesnik je razgovarao sa Milenom Đorđijević, književnom kritičarkom i publicistkinjom.
Vasa Pavković beleži više od 40 godina aktivnog književnog života, sa oko 15 pesničkih knjiga, desetak knjiga kritika i eseja, tri romana, priredio je više antologija srpske književnosti, kao i izdanja iz njene književne tracicije, a njegova nova knjiga “Daleki, daleki susreti” je deseta zbirka priča, i na određeni način se naslanja na prethodnu “Eho Beograda”.
Kako je autor objasnio, knjiga “Eho Beograda” je nastajala oko 10 godina i ona pokazuje duh vremena. Govoreći vrlo živopisno o poznatim i nepoznatim likovima, junacima ovih priča i njihovim doživljajima Pavković je naglasio da je reč o istinitim događajima.
- Knjiga se sastoji od 123 kratke priče koje su apsolutno istinite. Trudio sam se da zabeležim ono što sam čuo i video i sve te priče su se na izvestan način, kao fenomeni, dogodile - podsetio je Vasa Pavković.
Kako se moglo čuti nova knjiga, “Daleki, daleki susreti” sadrži pripovetke ili priče sa fabulama i one su tematski lokalizovane, govore o odnosima muškaraca i žena, uglavnom u srednjim godinama.
- To je centralni deo knjige, a postoji i uvodna i epiloška priča koje govore o nečemu što je povezalo moje davno detinjstvo i jedan skorašnji doživljaj kada imam evo već 70 godina. To su veoma slične pojave koje su se desile u životu jednog čoveka i koje se suštinski veoma razlikuju, pre svega zbog toga što je on veoma različit - objasnio je autor.
Govoreći o domaćoj književnosti nekad i sad, izazovima vremena, Pavković je kazao da se književnost kad je on stupio na scenu i danas strahovito razlikuju
- Ja sam recimo 1981 ušao u književnost i tada je sve bilo drugačije. Moja generacija je na tacni dobila dobila najbolji književni list koji je postojao, po mnogima, u Evropi, a to je “Književna reč”. Prethodna redakcija, redakcija Gojka Tešića ga je digla na visok nivo i onda rekla: “izvolite”. Mi smo isti taj list, osam godina kasnije predali jednoj novoj generaciji koja je takođe dobila jedan jako dobar književni petanestodnevnik na tacni i onda je devedesetih godina “Književna reč” počela da posrće i izgubila je, kao i književnost, bilo kakvu društvenu podršku. Kad je moja generacija stupila u književnost, mi smo mogli odmah da objavljujemo kod najvećih izdavača, mogli smo da budemo plaćeni za te knjige. Mi nismo znali gde ćemo pre da objavimo, u kom časopisu, svoje radove... da li u “Književnoj reči”, da li u “Književnim novinama” koje je uređivao Milutin Petrović , ili u “Književnosti” kod Vuka Krnjevića, ili u “Poljima” ili u “Letopisu Matice srpske” koji je tada bio jedan izuzetan moderan časopis i da ne nabrajam druge časopise i jugoslovenski kulturni prostor jer činjenica je da sam ne samo ja nego i mnogi iz moje generacije neke pesme i cikluse prvo objavili u Sloveniji ili Hrvatskoj... to je sve danas u suštini nemoguće. Kada su vlasti odlučile da časopise više uopšte ne finansira, sem za štampu i eventualno za
Dožveo sam oba ta sistema od kojih je jedan bio naklonjen kulturi, a drugi apsoluno nenaklonjen, sem kad mu treba u neke protokolarne svrhe
Što se tiče mlađih generacija, zbog manjka periodike, zbog sve manjeg prostora koje književna kritika ima, mi se u ovom času nalazimo u jednom od najrizičnijih trenutaka
Kad je moja generacija stupila u književnost, mi smo mogli odmah da objavljujemo kod najvećih izdavača, mogli smo da budemo plaćeni za te knjige
tehničku redakciju, književnost se našla u velikom problemu, i u Srbiji i u drugim zemljama gde je tako. Pisci su počeli da pišu isključivo zbog svoje unutrašnje potrebe, iz entuzijazma, iz želje da se izmeste u društvenom položaju i tako dalje i onda je sve više i više finansiranje ukidano i prešlo se na gradove koji finansiraju časopise, a gradovi mogu za izgube interes kad dođe politička garnitura koju to više ne interesuje i taj časopis se gasi. Znači, postojalo je vreme koje je bilo daleko naklonjenije umetnosti, književnosti i to je bilo vreme socijalizma. Postoji i ovo sada vreme koje književnost uopšte ne zanima. Kao što američku kulturu uopšte ne zanima književnost i pisac je prepušten tržištu i izdavačima, tako je skoro i kod nas. I onda neki izdavači koji su talentovani za ekonomiju, koji imaju neke strategije itd. oni od komercijalne književnosti objavljuju i umetničku književnost, znači ne objavljuju samo bestselere nego i pisce koji su daleko važniji za nacionalnu kulturu, za evropsku ili svetsku književnost. Eto, razlika je ogromna i ja sam dožveo oba ta sistema od kojih je jedan bio naklonjen kulturi, a drugi apsoluno nenaklonjen, sem kad mu treba u neke protokolarne svrhe. Sa druge strane i svet se toliko promenio, relacije među ljudima su se neverovatno promenile...
Govoreći o mladim pripovedačima, Vasa Pavković je kazao i:
- Što se tiče mlađih generacija, zbog manjka periodike, zbog sve manjeg prostora koje književna kritika ima, mi se u ovom času nalazimo u jednom od najrizičnijih trenutaka, po mom mišljenu, što se tiče srpske pripovetke. Čak i vrlo mladi pisci streme ka romanu, izdavači ih podržavaju jer se roman proda za dve godine svaki uglavnom, ali je sve manje dobrih pripovedača.