Ona je sasvim gola i jedino se đerdani ukrštaju između njenih nogu
REČ JE O delu za koje znalci ističu da je od izuzetne slikarsko-poetske umetničke vrednosti, koje sintetizuje različite aspekte stvaralaštva velikog stvaraoca, a nedavno je objavljeno u posebnom ruhu („Službeni glasnik“).
Slovi i za jedinstveno likovno književni putopis čuvenog pisca koji u ovom izdanju sadrži 195 ilustracija, od kojih su 92 originalne Rastkove fotografije i 68 njegovih akvarela, pastela i crteža iz Afrike u koju je putovao 1928–1929. Godine 1930 u izdavačkoj kući “Geca Kon” objavio je “Afriku” ali sa vrlo malo ilustracija sada je objedinjen njegov umetnički opus tokom tog putovanja a knjiga, kroz nekoliko tekstova, obuhvata tumačenje istorijskog okvira, književnog i likovnog stvaralaštva i zaostavštine jednog od naših najznačajnijih avangardnih stvaralaca.
Život večitog detinjstva
Bojan Jović napominje da u spisateljskom opusu Rastka Petrovića “Afrika”, zauzima posebno mesto. “U žanrovski složenoj tvorevini, kroz mešavinu putopisne i pripovedne proze, razgovora, razmišljanja, etnopsiholoških razmatranja, čulnih i poetskih utisaka, (auto)poetičkih iskaza, Petrović opisuje iskustva sa putovanja podsaharskim prostranstvima. U njima on snažno naglašava zanimanja koja su ga pratila od početaka književnog rada, pre svega oduševljenje primitivnim oblicima ljudske zajednice, misli i umetnosti. Nakon mladalačkog – knjiškog – oduševljenja Starim Slovenima, na afričkim se prostranstvima Petrović susreće sa stvarnim narodima koji žive prvobitnim životom večitog detinjstva, duboko ukorenjenim u prirodu, sa jedne strane čistim i neposrednim, sa druge, pak, uronjenim u lokalna predanja i mistične i ekstatične, mračne rituale; opet, u većoj ili manjoj meri, život starosedelaca neminovno je obeležen evropskim kolonijalnim predrasudama i uticajima”, piše Jović.
Navodi dalje da na put u Afriku Rastko ne kreće isključivo kao pisac. “Sa sobom nosi foto-aparat koji neštedimice koristi, takođe i likovni pribor za brze ‘pastelske beleške’, o kojima i piše. Od obilja građe u knjizi u izdanju Gece Kona 1930. godine na naslovnoj se strani pojavljuje crno-beli snimak obnaženog crnačkog para, mladića i devojke u nežnom dobu, i
Afrika je ogromna i plodna; za crnca koji je izvrstan zemljoradnik imati svoju zemlju, stalnu zemlju, sasvim je nepotrebno. Crncu bi čak bilo nemoguće i izraziti na prost način da je zemlja samo njegova; jezik ovih plemena uopšte ne raspolaže prisvojnim genitivom, sam pojam toliko im je stran da čak, i kad nauče naše jezike, izražavaju ga i dalje na isti opisan način: „Ovo je za mene, ovo je za tebe; hoćeš li čašu što je za tebe, ili onu što je za mene?“-napisao je Rastko Petrović u knjizi „Afrika“.
„mapa puta“u boji prijatelja Aleksandra Deroka, na početku teksta. To je sve. Mnoštvo fotografija i ilustracija ostaje neiskorišćeno, docnije rasejano po muzejskim zbirkama, porodičnim albumima i ko zna još gde ne”, beleži Jović.
Po njegovim rečima Petrovićeva afrička putopisna avantura, kao, uostalom, i sva njegova književnost, zapravo je višestruko poetički obeležena, pripremljena koliko ličnim sklonostima toliko i opštim kulturnim i umetničkim težnjama u evropskoj i u srpskoj kulturi.
Nagost, đerdani…
Na stranicama knjige Rastko Petrović, između ostalog, dočarava trenutak kada prolazi kamene planine gde su bile bitke Sumangurua, heroja Bambara.
- Žene sve više nose po telu plastične tatuaže, palme, bobice, cvetove. Ova ispupčenja dobijaju se, bilo potkožnim trovanjem, bilo zarezivanjem kože u koju se onda ušivaju vlakna mađiskog bilja./u selu Ferkasandugu, koje je veliko i nalazi se na raskrsnici staza, dvor je velikog kralja Urukume. U ovom selu se nećemo zadržavati, ali ja ipak idem ma samo za trenutak između staništa u pravcu dvorova. Ona su usred sela, zatrpana kolibama. Kule, zidovi, dvorišta, od pečene zemlje. Teško je naći ulaz i razabrati gde počinju staništa kralja a prestaju njegovih podanika. Najzad pronalazim da se u dvorište ulazi kroz jedan trem, koji je u stvari štala za kraljeve konje. Konji pretstavljaju ogromno bogatstvo jer ih je teško održati blizu Ekvatora./u tremu sudovi u kojima previre pivo od prosa i meda; u dvorištu beli konj kraljev, koga drži njegova kći, jedna izvanredno lepa i stasita devojka. Ona je sasvim gola i jedino se đerdani ukrštaju između njenih nogu. Za kralja mi kažu da ga ne mogu videti pošto je bolestan i spava. Ja slikam uplašenu devojku, konja i stepenice kraljevih soba u pozadini. U trenutku kad hoću da odapnem, na tim se stepenicama pojavljuje sam kralj koji je saznao da se neki belac raspituje za njega i pošao mu u susret. Krupan je, impozantan, s bradicom, velikim očima, uvijen u ogrtač beo sa plavim šarama. Ne zna ni reči francuske; pored sebe nemam nijednog pravog tumača. Rukujemo se; slikam ga kraj konja, na konju itd.
Nešto kasnije piše i:
- Na rečici u dnu gustog rastinja, međ žbunjem, gole i mokre, tetovirane žene pune ogromne kanarise vodom. Ćupe su džinovske i jedinstveno išarane. Voda se sliva niz obline kanarisa i niz savršeno naga ženska tela. Iz korena njinog trbuha, čak do grudi rascvetava se plastična tatuaža palmine krune./kroz savanu ispred visokih crvenih mravinjaka, sasvim goli, bez ijedne odeće, bez kolajni, grivni, gri-gria, nagi kao životinje i lepi kao one, probijaju se ratnici. Savana ih šiba svojim biljem po prstima i nogama; njine glave su bez misli, bez snova, božanski mirne i životinjske. Malo dalje potopoto pun rascvetanih lotosa i nenifara; devojke i mlade žene traže neko bilje međ cvećem. Nebo je ljubičasto i survava se kosim talasima na nas. Grdna larma insekata. Nepoznate male životinje, kao lasice, kao pacovi, svetle braon boje protrčavaju u zlato i zelenilo bilja. Sve postaje kao utopljeno u jedno teško ugasito zlato: veče.
U iscrpnom pogovoru Gordana Milosavljević, između ostalog, pojašnjava kako je tekao rad na ovom izdanju, traganje za materijalom, ilustracijama, koje ustanove i poimence ljudi su na svoje načine davali nemerljiv doprinos… Između ostalog podseća da je pišući “Afriku” Rastko Petrović kombinovao crtež, fotografiju i reč koji se međusobno prepliću i dopunjavaju.”ali izdavaštvo je u to vreme, kao i danas, bilo više posao i kalkulacija o profitnoj stopi nego briga o umetničkim dometima i iskoracima, te su fotografije i crteži ostali u arhivi, a Geca Kon objavio je skromnu knjigu, ilustrovanu samo Derokovom mapom. Od stotine Rastkovih fotografija prostora je bilo samo za jednu na korici. Ostale su objavljivane uz prikaze u ‘Nedeljnim ilustracijama’. A Rastko, francuski đak i prijatelj pariskih umetnika, među kojima je bio i Pol Elijar, rodonačelnik nadrealizma, čiju je zbirku poezije ilustrovao Maks Ernst, nesumnjivo je želeo da objavi knjigu sa uzbudljivim fotografijama i crtežima. Kada to nije učinio izdavač, učinio je umetnik i svojim prijateljima je rukom iscrtavao motive afričkih pejzaža na knjigama koje im je poklanjao. Danas su to unikatni primerci, od kojih se jedan čuva u Fondu starih i retkih knjiga SANU. (…) No Rastkov životni put uticao je na to da fotografije i crteži ostanu rasuti na više strana. Ipak, napravio je svoje knjige – dva albuma nadrealistički oblikovana i naizgled haotično koncipirana. U njima su nekim, samo Petroviću znanim, redom zalepljene fotografije, isečci iz novina, pisma, razglednice… delić jednog burnog umetničkog života i bivstvovanja u Americi, u kojoj je posle Drugog svetskog rata preko noći od diplomate postao emigrant. Nakon iznenadne smrti u Vašingtonu, njegove lične stvari poslate su u Beograd njegovim sestrama Milici Mišković i Ljubici Luković. Ljubica Luković je svu svoju imovinu, uključujući i porodičnu kuću u kojoj je otvoren spomen-muzej, zaveštala Narodnom muzeju. Spomenmuzej je 1986. zatvoren, a legat u kome se, pored vrednih slika koje su pripadale Nadeždi i Rastku Petroviću, čuvaju i lični predmeti, fotografije i uspomene iz života, prebačen je u depo. “
Osvrće se na činjenicu da objavljeno mnogo više naučnih radova o “Africi” no izdanja same knjige, da je u XX veku štampano dva i(1930 “Geca Kon” i 1955 “Prosveta”), da je poslednjih 15 godina obajavljeno 4 reprinta, da je u ovom izdanju dat originalan tekst iz 1930. godine, sa tadašnjim pravopisnim pravilima, interpunkcijom kojom je Petrović gradio ritam rečenice i arhaizmima koje je koristio…
Ističe da zahvaljujući Milošu Kolaržu, unuku Milice Mišković, deo dokumentarne građe ovom knjigom postaje dostupan široj javnosti. “Sređujući porodičnu zaostavštinu, Miloš je, uz pomoć svoje kćerke Svetlane, objedinio fotografije iz Afrike svog deda-ujaka, koje su se nalazile u nasleđenim albumima. Uspeo je da sakupi kopije većine Rastkovih afričkih crteža iz MSU i Narodnog muzeja, i izdavaču ponudi originalan likovno-putopisni rukopis “Afrike”, kaže Gordana Milosavljević.
Knjiga u ovom izdanju sadrži 195 ilustracija od kojih su 92 Rastkove fotografije i 68 njegovih akvarela, pastela i crteža