9okalne note
Prvo beogradsko pevačko društvo, najstarije srpsko pevačko društvo – ne računajući 15 godina starije Srpsko crkveno pevačko društvo u Pančevu (koje je onda pripadalo Austrougarskoj) – koje ove godine slavi 170. rođendan – priredilo je na Blagovesti koncert u kripti Hrama Svetog Save naslovivši ga „Slava stradanjima tvojim Gospode“.
KAKO JE I rekla jedinstvena Divna Ljubojević, koja je i sama jedno vreme dirigovala ovim horom – „Duhovna muzika je osnova i pramajka klasične muzike“– i njena naslednica Svetlana Vilić koja već dve decenije stoji na njegovom čelu prikazala koliko je divnih nota sublimisalo u duhovne rukoveti pravoslavlja, ruskih, bugarskih i srpskih autora. Bio je to uglavnom uhodani program koji je započeo sa najlepšim „Oče našom“pravoslavlja Josifa Marinkovića, a nastavili sa „Akatistom Bogorodici“Stevana Mokranjca – koji je dirigujući ovim horom proneo ne samo njegovu slavu nego i slavu srpskog duhovnog pojanja širom Evrope. Svetlana ga je dirigovala u za nijansu bržem tempu (u skladu sa užurbanim hodom današnjeg vremena) i sa većim dinamičkim uzletima (s obzirom na preakustičnost prostora), ali ipak poštujući dinamičke atribute partitura (što nije lako postići sa amaterskim horom) i na stilskoj čistoti kompozicija XIX i XX veka, čije su zajedničke koordinate iskonska prožetost pravoslavnom verom i romantična emfaza. Hor je doista uspevao da na momente ostvari prave oaze duhovnog sklada i lepote, posebno u Mokranjčevoj „Statiji trećoj“i da se povuče u ison kada su to zahtevale partiture (u „Svetoj ljubavi“kod Spiridova). Solisti - sopranistinja Ana Cvetković Stojnić, prelepog i vrlo prodornog glasa, više je odgovarala operskoj pozornici nego duhovnom prostoru hrama i bas Ljubomir Ćurčić i ovom prilikom pokazao je lepotu i punoću svog moćnog glasa u ruskoj „Legendi o dvanaest razvijnika“. Ovaj kratki program (u trajanju jednog školskog časa) zaključili su sa „Hvalite Gospoda s nebes“Aleksandra Arhangelskog.
„Pesma o zemlji“Gustava Malera
Dok živim pamtiću fenomenalno izvođenje „Pesme o zemlji“Gustava Malera u Bonu 2011. godine, povodom stogodišnjice kompozitorove smrti, sa fascinantnom ekipom izvođača koje sam poznavala iz Bajrojta: moj omiljeni dirigent i pijanista Danijel Barenboim stajao je za dirigentskim pultom, solisti su bili najbolji Vagnerov Zigfrid (iz trećeg dela tetralogije „Prsten Nibelunga“) – Zigfrid Jeruzalem i najbolja Kundri (iz „Parsifala“) Getraud Majer. Naš stari poznanik, odlični ruski dirigent Danijel Rajskin sa Beogradskom filharmonijom i nemačkim solistima Evom Fogel i Tomasom Morom predstavio je ovo predivno delo u Kolarčevoj zadužbini. Još pre početka izvođenja „iznervirale su me“neke nepreciznosti u prevodima u programu: „prekrštena“je u „Pesma zemlje“a ne „Pesma o zemlji“(Das Lied von der Erde), druga pesma „Der Einsame in Herbst“– „Usamljen u jesen“, sa „Usamljen kroz jesen“... Razume se, još više me je ražalostila markantna tema na početku dela u prvoj pesmi – „Napitnica o jadu zemlje“(opet u prevodu – „u bedi zemaljskoj – „Das Trinklied vom Jammer der Erde“) u nečistim hornama, ali ubrzo su me ostali sjajni instrumentalisti Beogradske filharmonije i odlični pevači sasvim uvukli u osnovno tkivo dela, stilski blisko Vagneru, a po štimungu Berliozu – po gigantskim razmerama (šest pesama traju preko sat vremena), po formi, zvuku i efektima. Sam Maler je smatrao da je ovo „moja najličnija kompozicija“, a Šostakovič je posle prvog slušanja izjavio: „Zadivljen sam pred stvaralačkom energijom ovog gelija“. Po bogatstvu orkestarskih boja podsećao je i na Korsakova, po beskonačnom melodijskom tkivu na Vagnera, ali je ovde toliko ličnih nota, fatumskih, gromoglasnih, koje fortissimom udaraju u naše damare, ali i pokreću najnežnije emocije u poslednjem stasvu, u suptilnom jedinstvu harfe i čeleste, u rastanku pre sa životom nego rastankom dvoje prijatelja. Tu se dve kineske pesme („U očekivanjeu prijatelja“i „Rastanak od prijatelja“) spajaju u jednu; on traje duže od svih pet prethodnih stavova zajedno; tu preovlađuju, naročito pred kraj, duboki registri orkestra, oseća se težina, umor, rezignacija napaćene duše i oproštaj od svih zemaljskih radosti. Pred sam kraj duboki ženski glas peva:
„Prijatelju moj,/kuda idem? Idem, lutam brdima,/ Tražim mir za moje usamljeno srce./ Tragam za domovinom, za mojim mestom!/ Nikad se neću uputiti u daljine./ Mirno je moje srce i čeka svoj čas!“
Mada su poetsku podlogu sačinili tekstovi starih kineskih liričara iz VIII i IX veka (u nemačkoj obradi Hansa Betgea u zbirci „Kineska frula“) Maler se sa njima poistovetio od prve čije tri strofe završavaju istim refrenom – „Taman naš je život k’o i smrt“– do poslednje šeste u kojoj se on sasvim srodio sa pesnikom u očekivanju poslednjeg časa... Maler je „Pesmu o zemlji“komponovao tokom 1908. i 1909. godine; nije dočekao njenu premijeru: umro je 18. maja 1911, a izvedena je prvi put u Minhenu 20. novembra te godine.
„Nemački rekvijem“Johanesa Bramsa
Ostalo je zapisano da su poslednje dve reči koje je Maler izgovorio bile: „Mocart, Mocart...“a na koncertu Bramsovog „Nemačkog rekvijema“sa Bojanom Suđićem izvedena je i kratka kompozicija „Salva me“(Spasi me, Pomozi mi) Aleksandra Simića, koja je po rečima autora – „neka vrsta omaža Mocartovom ‘Rekvijemu’“, koju bi, kako je rekao „svaki muzičar poneo sa sobom na pusto ostrvo“. Napisao je vrstu minijaturnog oratorijuma, petominutno veoma dobro efektno delo, ali koje ne odgovara karakteru „Rekvijema“(mise za mrtve) i kako je rekao – „tako me je sramota i osećam da ništa nakon Mocarta ne može da bude dostojno čak ni komentara na zvuke iz njegovog pera“.
Brams nije imao takve mučne samoprekore. Mada, pošto su mu zamerali zašto „Nemački“rekvijem i zašto je napisan na nemačkom a ne na latinskom jeziku – razmišljao je da ga nazove „Humanim rekvijemom“, ali je od toga odustao. Pretpostavlja da je bio podstaknut da ga napiše smrću majke i prijatelja Roberta Šumana, koga je nazivao svojim duhovnim ocem.
Čuli smo ga u Beogradu u više navrata sa našim studioznim i izvanredno muzikalnim maestrom Mladenom Jaguštom i takođe sa Horom i Orkestrom RTV Srbije. Sada su „neki novi klinci“u ovim ansamblima, ali je enormno visoki nivo izvođaštva, posebno u horu i dalje prisutan i za svaku pohvalu. Za dirigentskim pultom je Bojan Suđić, sada u najkreativnijim godinama koji zna da od ovih izvođača izvuče maksimum izražajnosti, insistirajući na pijanima, na intonativnoj preciznosti na moći da se i publici pruži uteha na kojoj je Brams radio preko deset godina uzimajući fragmente jevanđelja po Mateji i Jovanu ne sledeći dramaturgiju rekvijema nego pre svega sopstvene nagomilane emocije bola nad umrlima. On je svojom muzikom želeo da onima koji tuguju pruži utehu, a beogradski umetnicima su se pridružili i sjajni solisti – naš najbolji bariton Dragutin Matić, snažnog, sočnog, mladalačkog glasa u responzorijalnoj komunikaciji sa horom (u trećem i šestom stavu) i rečiti mestimično široki gotovo Hendlovski monumentalni sopran Sonje Šarić znao je u tom jedinom petom stavu da isplete i najnežnije gotovo fluidne treptaje nad sordiniranim gudačima i drvenim duvačima.
Bilo je to veče pravog duhovnog sklada, široke romantičarske osećajnosti, ali i gustih harmonskih boja, polifone dramatike horskih linija, duboke meditacije, grandiozno (u gradaciji završne horske fuge) i intimno istovremeno (u koralnoj melodiji u violama na početku kompozicije). Iz poštovanja prema ovom jedinom protestantskom romantičarskom rekvijemu Vladimir Kranjčević ga je dirigovao napamet, a Mladen Jagušt je upravo sa Horom i Orkestrom Radio-televizije Beograd (tj. Srbije, sa godinama kroz decenije menjao se i njihov naziv) ostvarivao kreacije za pamćenje. Sadašnje viđenje Bojana Suđića upravo kao i luteranska biblija koja je podstakla Bramsovu muzičku imaginaciju pruža utehu i nadu („Blaženi oni koji pate, jer uteha će doći. Oni koji sa suzama seju, sa radošću će žnjeti“) – kako i započinje ovo vokalno-instrumentalno remekdelo, oslanjajući se na 126. psalam iz „Jevanđelja po Mateju“.