POBUNJENIK KOJI JE PROMENIO LIK OVDAŠNJEG ROKENROLA
Ovom izložbom, istovremeno, autori i Kojin rodni grad žele mu brz i uspešan oporavak.
Dušan Kojić Koja – rođen u Beogradu, 14. juna 1961. godine – spada među najuticajnije autore i muzičare rok scene u nekadašnjoj Jugoslaviji, Srbiji i Beogradu, a kroz sastave “Šarlo Akrobata” i “Disciplina kičme” izgradio je reputaciju beskompromisnog stvaraoca. Upravo njemu je posvećena izložba “Koja - Ja imam šarene oči”, autora Zorice Kojić i Dragana Ambrozića, koja će biti otvorena u petak 21. aprila u 18 časova na platou ispred Umetničkog paviljona “Cvijeta Zuzorić”.
Prvi album „Discipline kičme“- “Sviđa mi se da ti ne bude prijatno” izašao je 1983. - dakle, pre tačno 40 godina - lansirajući od samog starta autentičan stil sa uticajima klasičnog roka Džimija Hendriksa, samoniklog panka i dadaističkih stihova, da bi potom usledila remek-dela “Zeleni Zub na planeti dosade” (1989) i “Nova iznenađenja za nova pokolenja” (1991), koja su zauvek promenila lik ovdašnjeg rokenrola, postavljajući nove kreativne standarde za sve buduće generacije.
Londonskim razdobljem svoje karijere, sa novom internacionalnom postavom po imenu “Disciplin A Kitschme”, kao i povratničkom fazom nakon toga u Beogradu novog milenijuma, Dušan Kojić Koja ispisao je najubojitije i najneumoljivije stranice pobunjeničke muzike na ovim prostorima. Izložbom “Koja - Ja imam šarene oči”, autori Zorica Kojić i Dragan Ambrozić, dizajnerka Dobrila Stevanić, kao i fotografi Goranka Matić, Predrag Popović Buca, Stanislav Milojković, Andreja Kmetović i Nemanja Đorđević – u saradnji sa JP “Beogradska tvrđava”, odužuju se ovom velikom umetniku za njegov veličanstven doprinos kulturi grada Beograda, regiona i Evrope. Svečano otvaranje svojim nastupom uveličaće bend KOIKOI sa svojim Hali Gali prijateljima, a povodom predstojeće izložbe razgovarali smo sa Zoricom Kojić i Draganom Ambrozićem.
emocijama ste se vodili pripremajući ovu izložbu?
Zorica: Koja je istinski velikan, univerzum za sebe. Ako smo na početku Dragan i ja i pomišljali da znamo išta o njemu, rad na ovoj izložbi poveo nas je u neke dubine, širine i visine, kojih do ovog časa jednostavno nismo bili svesni. Ne radi se tu samo o beskompromisnim decenijama – reč je o obilju Kojinih autentičnih ideja i inspiracija, jednom originalnom istraživanju raznovrsnih umetničkih podsticaja, unikatnoj mašti, ogromnoj muzičkoj erudiciji, vizionarstvu svetskog formata i, ponajpre, njegovoj ličnoj hrabrosti da u te stvaralačke vihore uđe bez proračunatosti i igranja na sigurno. Ono što smo zapravo nakon kreiranja ove izložbe definitivno shvatili jeste da on uopšte nije tek samo neki stub i autoritet beogradskog andergraunda, već stvarni gigant savremenog svetskog roka.
Dragan: I to što kaže Zorica stvarno nije šala: ono što će od našeg rokenrola biti upamćeno kao doprinos svetskoj baštini – neće se meriti prodatim tiražima u SFRJ. Grupe koje su ovde nekada bile popularne, apsolutno ništa ne znače na svetskom nivou, jer u svakoj zemlji imate nekoliko desetina sličnih, koje su bile trenutno važne na svom tržištu za promociju rok zvuka, ali su ostale beznačajne za istoriju, jer nisu ništa novo donele planetarnoj rok kulturi. Međutim, u slučaju “Discipline kičme”, imamo naš bend koji je dodao nešto svoje i originalno zajedničkom, univerzalnom jeziku rokenrola. Već sama ta činjenica dovoljna je da imate tremu pred veličinom Kojinog dela, kao što smo je mi imali.
Kako je zamišljena izložba, šta će sve posetioci moći da vide?
Zorica: Izložba se ispostavila kao iznenađenje i za Dragana i mene. Fantastične fotografije naših najuglednijih autora momentalno su ušle u komunikaciju među sobom, a godine i epohe “Discipline kičme” odvijale su se pred našim očima toliko intenzivno, da smo ih jedva u mislima sustizali.
Dragan: Pratili smo hronološki razvoj “Discipline kičme” kroz različite postave, od 1982. kad je ona bila duo sa Keletom za bubnjevima i Kojom na basu. Najveći deo je upravo posvećen ranoj fazi sa početka i iz sredine osamdesetih, sa dosta fotografija Predraga Buce Popovića koje ranije nisu viđene – ovaj deo biografije neopravdano nije više toliko poznat, mada je baš tu i tada formulisan muzički izraz i moralni princip ove grupe – a oni su neodvojivi. Ako prođete kroz celu izložbu, ona će vam prvo ispričati priču o celoj jednoj nemirnoj epohi u kojoj se živelo i pravilo nešto što ostaje kao trajna vrednost. Ali, još je važnije to što će pred vama konačno iznići Dušan Kojić Koja kao čovek od krvi i mesa, koji je sve svoje ljudske snage uložio
Album “Sviđa mi se da ti ne bude prijatno”, izašao je pre tačno 40 godina. Koliko je važna pojava tog albuma, takvog benda i takvog autora?
Zorica: Pa, važna je onoliko koliko i pojava bendova poput “The Jimi Hendrix Experience”, odnosno “Sex Pistols” i “Public Enemy”. Ta ploča “Discipline kičme” uvela je potpuno novi poredak u stvari na sceni, izvela jedan vratoloman i štaviše sudbonosan preokret. “Sviđa mi se da ti ne bude prijatno” bez sumnje vas drma i dan-danas kada je čujete, dok svejedno ne prestajete da se pitate: pobogu, kako je ovaj čovek uspeo da nešto ovakvo smisli još 1983-će u SFRJ?! Nije ni čudo da se svi relevantni srpski i regionalni bendovi zaklinju u “Disciplinu i ovu ploču”. To može samo Koja!
Dragan: Konkretan povod
za izložbu jeste činjenica da je pre četiri decenije ovom pločom izveden prevrat kakvog nismo mogli ni da zamislimo: zvuk i poruke “Discipline kičme” bile su nešto do tada nečuveno. Svojim upornim postojanjem, ova grupa se uprkos svemu dokazala kao uticajan kulturni fenomen od posebnog značaja. No, da nije bilo tako radikalnog debija, cela priča ne bi imala svoj izvor, kome uvek možemo da se vratimo. Pravo remekdelo.