Savet Evrope - gorka pilula koja leči
prbija je popila gorku pilulu povodom odluke da se pokrene procedura za prijem hosova u članstvo paveta bvropek ke zato što je odluka bila iznenađenjek ldavno je jasno da u ptrazburu postoji većina koja može da otvori vrata članstvu hosovak
Gorko je bilo saznanje da su neki prijatelji ovom prilikom okrenuli leđa tom prijateljstvu, da se neki drugi kolebaju da li da nastave da podržavaju Srbiju oko Kosova, stavljajući u procep i svoje državne principe. Opet, i gorka pilula je – pilula i trebalo bi da bude lekovita.
Srbija je bila ljuta zbog ishoda glasanja. Ne zbog odnosa snaga na njegovom kraju, to odavno nije bilo upitno. Nego zbog rasporeda glasova na “semaforu”, koji je doveo do ovakvog ishoda. To što se pokazalo na kraju dobro je uputstvo za neku buduću srpsku spoljnu politiku, onu koja bi trebalo da se pravi već danas.
U situacijama poput ove, teško mogu da se izbegnu mnogo puta dokazane reči da među državama nema stalnih prijateljstava, ni stalnih neprijateljstava, već samo stalnih interesa. Ko god da vam je bliži kao autor, Henri Kisindžer ili veliki britanski državnik s početka 19. veka Lord Palmerston, ne umanjuje istinitost ove tvrdnje, čak ni danas. Glasanje u Komitetu ministara u Strazburu odredili su interesi, a ne prijateljstvo, bliskost, istorijske veze, bratstvo po veri, naciji i istoriji. Da li su to bili trenutni ili trajni interesi, Srbiju ne mora da zanima. Ne treba da je zanima ni da li su se pojedine države u ovom glasanju vodile svojim interesima, ili interesima nekih drugih, moćnijih. Aleksandar Vučić sigurno ovih dana dobija poruke i pozive nekih od inostranih “prijatelja”, koji mu se pravdaju da su iz ovih ili onih razloga morali da glasaju kako su glasali u Savetu Evrope. Možda dobija i obećanja da je to bilo, eto, samo jednom, pod pritiskom, i da to ne menja odnos prema Srbiji – bratski, prijateljski, istorijski, svakojaki. Tek ovakvi pozivi i pravdanja ne bi trebalo mnogo da zanimaju Vučića i Srbiju. I to bez ikakve ljutnje. Državni poslovi nisu stvar porodične sloge, ni osećanja jednog zaljubljenog para. Oni su niti različitih interesa, pa gde se poklope i ukrste, tu može biti neke vajde za obe strane, a gde se ne poklope, svak ide svojim putem.
Od današnjih osam najvećih ekonomija na svetu, za vreme Drugog svetskog rata pet je bilo na jednoj, a tri na drugoj strani. Ratovali su do istrebljenja. Evo ih danas, sedam od ukupno osam, u čvrstom bloku saveznika i partnera, gde znaju da jedni bez drugih ne mogu da budu ni blizu toliko jaki i uticajni. Da li bi, na primer, Amerika, Nemačka i Japan bili tri od četiri najrazvijenije zemlje sveta da su 1945. ostali dosledni svom krvnom neprijateljstvu? Spojili su ih interesi da budu napredni i razvijeni, a to što su hteli da dođu glave jedni drugima, ostavili su istoriji. Srbija treba da prilagodi svoju politiku onako kako su drugi bili spremni da joj izađu u susret, onda kada joj je to bilo neophodno i kada ih je za to zamolila. Prijateljstvo i “bratstvo” s tim nema veze, nego samo interes.
Ako neko smatra da može da ostvari svoje važne poslove bez naročitih veza sa Srbijom, to je potpuno legitimno. Ali od Srbije onda moraju da dobiju isti takav odgovor. Glasanje u Strazburu pokazalo je da je dosadašnja mapa spoljnopolitičkih prijatelja, “braće”, super-partnera Srbije bila prilično neprecizna. I, s druge strane, otkrila je da se u neke veze verovalo i ulagalo mnogo manje nego što one zaista vrede. Noviji procesi na Balkanu, i ne samo povodom Kosova, pokazuju da Srbija ima mnogo više interesa da ulaže u odnose sa Mađarskom i Albanijom, na primer, nego sa nekim državama bivše
Jugoslavije, sa kojima deli dugu zajedničku istoriju i sve što to podrazumeva. Mađarska je, na glasanju u Strazburu, pokazala vanrednu okrenutost Srbiji, možda je time čak rizikovala i sopstvene interese. Iako je odavno priznala Kosovo kao državu, ona se protivi njegovom članstvu u Savetu Evrope, zato što je za to zamolila Srbija. Albanija jeste bila prvi pokrovitelj ulaska Kosova u Savet Evrope, ali ta država pravi trgovinsku uniju sa Srbijom i Severnom Makedonijom, ukida ekonomske barijere i bez Srbije ne vidi uspeh ni za koga u regionu.
Zar Albanija i Mađarska treba da budu drugorazredni partneri Srbije, u odnosu na neke druge koje smatramo “prirodnim” prijateljima, samo zato što smo neko vreme proveli u zajedničkoj državi? Čak ni to što smo bili u zajedničkoj državi ne znači da smo tada imali zajedničke interese da budemo u njoj. A naročito danas kada su sve “bivše” samostalne države i trebalo bi da vode samostalnu politiku. A da li je zaista vode?
Dok je bio premijer u Prištini, Ramuš Haradinaj je govorio da Kosovo nema svoju spoljnu politiku, nego da sprovodi američku spoljnu politiku. Koliko god to zvučalo ponižavajuće za nekoga ko se predstavlja kao država, Haradinaj je pošteno rekao kako stoje stvari. Za razliku od njega, mnogi naročito u regionu će govoriti da odlučuju sami, po svojoj savesti i interesima, iako se zna da stvari stoje drugačije.
I opet, to ne bi trebalo da zanima Srbiju. Mapa njenih saveznika i partnera drugačija je posle glasanja u Savetu Evrope. To je bio “test opterećenja” međudržavnih veza, neke su ih prošle, neke druge nisu, pokazale su se kao trula daska. Na vreme.