San što na trenutke postaje sam život
Utvrdio sam da Borhesova reč često daje ljudima više stvarnosti od samog života, napisao je Adolfo Bjoj Kasares u impresivnoj dnevničkoj knjizi o slavnom latinoameričkom piscu.
DNEVNIČKE ZAPISE A. B. Kasares je beležio prilikom svojih susreta sa H. L. Borhesom između 1947 i 1989. godine, a knjigu “Borhes, dnevnik” - iscrpnu i inspirativnu hroniku njihovog prijateljstva koja je i svedočanstvo o književnom životu tog vremena, kod nas je objavila “Akademska knjiga”. Kako se navodi u pratećoj informaciji knjigu je u španskom izdanju, koje ima čak 1.633 strane, priredio Danijel Martino, a izbor, priređivanje i prevod dnevničkih beležaka za naše čitaoce, na preko 430 strana, potpisuje Dalibor Soldatić, veliki poznavalac hispanoameričke književnosti.
Kome se divite u ovom veku
- Mislim da moje prijateljstvo s Borhesom proističe iz jednog, prvog razgovora koji smo vodili 1931. ili 1932, na putu između San Isidra i Buenos Ajresa, piše na početku A. B. Kasares.
I dodaje:
- Borhes je tad bio jedan od naših najpoznatijih mladih pisaca, a ja momak s jednom tajno objavljenom knjigom. Kad me je pitao o omiljenim piscima, uzeo sam reč i - savlađujući stidljivost koja me je sprečavala da održim sintaksu kroz čitavu jednu rečenicu – počeo da hvalim bledunjavu prozu jednog stihoklepca koji je bio urednik književne stranice jednih novina iz Buenos Ajresa. Možda da bi osvežio atmosferu, Borhes je proširio pitanje:” U redu - prihvatio je - ali osim tog tipa, kome se divite u ovom veku, ili u bilo kom drugom?”/” Gabrijelu Mirou, Asorinu,
Džejmsu Džojsu”, odgovorio sam./ Šta raditi s takvim odgovorom? Sa svoje strane, nisam bio u stanju da objasnim šta mi se to dopada u prostranim biblijskim, pa ni u crkvenim freskama Miroa, u Asorinovim sličicama sela ili u Džojsovoj bučnoj bujici, jedva shvaćenoj, odakle se uzdizao, poput pare koja se preliva, sav ugled hermetičnog, čudnog i modernog. Borhes je rekao nešto u smislu da mladi mogu pronaći dovoljno književnosti samo kod pisaca koji su se predali čarima reči. Zatim, govoreći o divljenju iskazanom prema Džojsu, dodao je: “Jasno, to je jedna namera, čin vere, obećanje. Obećanje da će im se dopasti“– mislio je na mlade – “kad ga budu čitali”.
Piše Kasares na prvim stranicama, između ostalog, kako su 1935. ili 1936. proveli jednu nedelju na imanju u Pardu, s namerom da zajedno napišu jednu komercijalnu brošuru što je za njega nemerljivo značilo (“Svaka saradnja s Borhesom bila je jednaka godinama rada”), kako su pokušali da napišu sonet sa nabrajanjem, kako su planirali da zajedno iznedre jednu kriminalističku priču (o direktoru škole, uglednom mirnom čoveku koji je hedonističkim metodama - igra, muzikamučio i ubijao decu), drugim planovima…
- Među tolikim zaboravljenim razgovorima, sećam se jednog iz te davne nedelje na selu. Bio sam siguran da je za umetničko i književno stvaralaštvo neophodna potpuna sloboda, ‘idiotska’ sloboda, koju je tražio jedan od mojih autora, pa sam išao zanesen jednim manifestom koji sam bio pročitao ne znam gde, a koji se sastojao samo od ponavljanja reči „ono što je novo“– tako da sam se upustio u razmatranje toga kako san, nepromišljenosti i ludilo… doprinose umetnosti i književnosti. Čekalo me je iznenađenje. Borhes se zalagao za namernu umetnost, priklanjao se Horaciju i profesorima, idući protiv mojih junaka, blistavih avangardnih pesnika i slikara. Živimo uvučeni u sebe; malo znamo ili ništa ne znamo o svom bližnjem. U toj raspravi Borhes mi je prepustio poslednju reč, a ja sam pripisao tu okolnost vrednosti svojih argumenata, ali narednog dana, verovatno te noći, promenio sam stranu i počeo da otkrivam kako su mnogi autori manje dostojni divljenja u svojim delima negoli na stranicama kritičara i hroničara. I napregao sam se da izmislim i mudro sastavim svoje priče.
Najbolji trenuci života
Pišući dalje veli da bez obzira koliko su bili različiti kao pisci među njima se razvilo istinsko prijateljstv jer su delili strast prema knjigama.
- Po podne i uveče razgovarali smo o Džonsonu, o De Kvinsiju, o Stivensonu, o fantastičnoj književnosti, o kriminalističkim sižeima, o L’illusion Comiqueu, o književnim teorijama, o contrerimes Tulea, o problemima s prevođenjem, o Servantesu, o Lugonesu, o Gongori i Kevedu, o sonetu, o slobodnom stihu, o kineskoj književnosti, o Masedoniju Fernandesu, o Danu, o vremenu, o relativnosti, o idealizmu, o Šopenhauerovoj knjizi Fantasía metafísica, o neokreolskom kod Sula Solara, o Mautnerovoj Crítica del lenguaje (Beiträge zu einer Kritik der Sprache).
Godine 1936. osnovali smo časopis “Destiempo”. Naslov je ukazivao na našu težnju da se oslobodimo predrasuda epohe. Posebno smo zamerali tendenciji nekih kritičara da previđaju suštinsku vrednost dela i da se zadržavaju na folklornim, zemaljskim aspektima, ili onim povezanim s istorijom književnosti, odnosno sa sociološkim disciplinama i statistikama.
Navodi Kasares da je časopis “Destijempo”, koji je na svojim stranicama okupio čuvene pisce, stigao do broja 3. Među čuvene Borhesove citate ubrajaju se i „Diktature podstiču ugnjetavanje, diktature neguju ropstvo, diktature neguju okrutnost; odvratnija je činjenica da neguju idiotizam”, „Sumnja je jedan od naziva inteligencije”, ”Knjiga je jedinstvena, prenosiva magija”… A na stranicama ove knjige pred čitaocima je, između ostalog, pregršt inspirativnih, više nego zanimljivih Borhesovih ideja, detalji iz njegove svakodnevice, svedočenja o uznemirenosti zbog napredovanja slepila, kao i o strasnim stavovima u političkim i književnim kontroverzama, razmišljanja o odnosu književnosti i realnosti…
- Sarađivao sam s Borhesom na veoma različitim zadacima: pisali smo kriminalističke i
fantastične priče sa satiričnom namerom, scenarija za film, članke i predgovore; uređivali smo zbirke knjiga, sastavljali antologije, priređivali kritička izdanja klasičnih dela. Među najbolje trenutke mog života spadaju noći kad smo pisali beleške za “Urn Burial”, “Christian Morals” i “Religio Medici ser” Tomasa Brauna, te Grasijanov traktat “Agudeza y arte de ingenio”, ali i one druge, iz prethodne zime, kad smo birali tekstove za knjigu “Antología fantástica” i prevodili Svedenborga, Poa, Adama Vilijea de l’ila, Kiplinga, Velsa, Birboma. Kako se prisetiti toga što sam osetio u našim dijalozima iz tog vremena? Stihovi, kritička zapažanja, romaneskne epizode iz knjiga koje sam pročitao nakon Borhesovih komentara… pojavljivali su se s jednom novom istinom, i sve što nisam bio pročitao, kao jedan svet pustolovina, kao zaslepljujući san što na trenutke postaje sam život. Pitam se hoće li se deo sadašnjeg Buenos Ajresa koji će preuzeti budući naraštaji sastojati od epizoda i likova jednog romana koji je izmislio Borhes. Verovatno je da će tako biti, jer sam utvrdio da Borhesova reč često daje ljudima više stvarnosti od samog života, piše Adolfo Bjoj Kasares.