Muzika na dirkama
Trojica pijanista na tri koncerta u istoj večeri sa udaljenih krajeva sveta priredilo je u Beogradu solističke resitale sa vrhunskim delima svetske klavirske literature. Zajednički imenitelj im je da su svirali iz nota – što za pijaniste – soliste ranije
Uki Ovaskainen
Prava je sreća za nas da je enormno talentovani solista i kamerni muzičar Finac Uki Ovaskainen došao u naš grad i brojnim koncertima oplemenio i svoje kolege na podijumu, a i publiku koja je sa radošću i umetničkim uzbuđenjem dolazila na njegove koncerte. Upravo tako – plemenito – svirao je svako delo na programu, bez obzira na dinamičke oznake, ritmičke okosnice, harmonska bogatstva. Uvek su to bili i duboko osmišljeni sadržaji, pa je i na koncermtu uoči Dana pobede u SANU sačinio izbor iz ne često izvođenih (a predivnih) stranica germanske muzike baroka, klasike i romantizma, stilski različitih epoha u koje se izvanredno transformisao. Preko Bahove Tokate i fuge u ge-molu predstavio je filozofsko-misaoni mikrokosmos njegove poetike. Lajpciški barokni genije je za instrumente sa dirkama birao svojevrsne diptihe – raskošne, maštovite uvodne komade i monumentalnu polifonu izgradnju fuge.
Od 32 Betovenove sonate i tri svrstane pod isti opus 14 izabrao je najmanje popularnu središnju u Ge-duru, trostavačnu, koja završava neočekivanim Skercom posle srednjeg laganog stava takođe u neočekivanom subdominantnom tonalitetu – Ce-duru sa majstorske tri varijacije i Kodom u kojoj su i Betoven a i Uki pokazali pravo majstorstvo!
Na kraju koncerta zaustavio se na uzburkanim romantičarskim uzletima Šumanove strasne, zanosne, čežnjive, bolne, iščekivajuće i nadajuće klavirske palete. Ispripovedao je svojevrsnu klavirsku monodramu o različitim ličnostima – o pesniku Ernstu Teodoru Amadeusu Hofmanu, koji je bio i crtač, kompozitor i muzički kritičar. Krazler je postao glavni lik njegovog romana „Mačak Mur“, a Šumanova „Krajzlerijana“portretisala je pored Hofmana i njega samog preko dvojnosti Euzebijusa i Florestana – kako se muzički autoportretisao u „Karnevalu“. Posvećujući ovo remekdelo Frederiku Šopenu, zapisao je: „Ova muzika mi sada izgleda tako čudesno ostvarena, tako je jednostavna i dolazi pravo iz srca. To je muzika čudna, muzika luda, čak svečana“!
Zlatan Božuta
Iste večeri i nekoliko metara dalje u Artgetu su se predstavila dvojica odličnih pijanista! Sarajlija Zlatan Božuta je zabeležio u biografskoj notici da ima poseban interes za interpretaciju savremene muzike (sam je i komponuje za pozorišne komade), ali se ipak predstavio „proverenim“numerama Mocarta i Rahmanjinova. Najvećeg salcburškog muzičkog genija predstavio je kroz 12 varijacija u Ce-duru K 265 za čiji je tonalitet on sam tvrdio da je „vedar kao sunčani julski dan“(sa jednom mutacijom u istoimani mol u osmoj varijaciji) nepoznatog autora. Tema je „Ah, vous dirai-je, maman“(Da ti kažem, mama) ove jednostavne pesmice koju je Mocart obradio primenjujući apolinijske galantne linije klasicizma. Kako je s pravom tvrdio naš Nobelovac, Ivo Andrić, za Mocarta – „Lepo u lepom... Lepota bez kraja... Igra od koje čoveka izdaje dah...“U želji da obeleži 150 godina od rođenja i 80 godina od smrti Sergeja Rahmanjinova Zlatan se zadržao na njegovim „Muzičkim momentima“opus 16. Inspirišući se (verovatno) Šubertovim delima sa istim nazivom ovaj veliki ruski pijanista i kompozitor stvorio je šest kompozicija neprolazne lepote, koje odzvanjaju setom, bolom, kroz gustu moć akordike, koja se naročito u poslednjem šestom „momentu“uzvisuje gotovo do krika!
Stevan Spalević
Na kraju ove pijanističke večeri čuli smo 40-godišnjeg niškog pijanistu koji je diplomirao u Novom Sadu kod Svetlane Bogino, a doktorirao u Beogradu kod Aleksandra Serdara. Sada je na postdiplomskim studijama dirigovanja u Firenci kod Rikarda Kastra. Stečena znanja u Austriji i u Nemačkoj uz bazične osnove ruske pijanističke škole Boginove i internacionalnost Serdarovog umeća zračila je i iz njegovog nadahnutog sviranja, koje je takođe, kao i Ukijevo uključilo tri stilska perioda i tri različita senzibiliteta.
Čuli smo Betovenoviu 30.
Klavirsku sonatu u E-duru („tonalitetu ljubavi“) opus 109 u čiji je intimno-sanjarski lirski tonus ali i burne uzlete emocija niški pijanista znalački uronio završavajući finalnim slobodnim varijacijama jednim od najpoetičnijih Betovenovih epiloga, koju je Romen Rolan nazvao „Pesmom srca“povezujući je sa likom „Daleke drage“iz ciklusa solo pesama. Oslobađajući se tradicije u formalnom pogledu, primenjujući varijacije i fugu u sonatnom ciklusu Betoven je gotovo spiritualistički pocrtao subjektivni izraz što je učinio i Stevan Spalević svojom interpretacijom. Kroz blještava arpeđa „odlepršala“je i jedna od Šopenovih etida (Ef-dur opus 10 broj 8), a potom se zadržao na nekoliko Debisijevih komada sa slikovitim nazivima od kojih se najpre čula njegova pretposlednja etida „Pour les arpèges composes“(Za složeni arpeđo), koja je upravo bila inspirisana Šopenovim prethodnim umećem. Centralno mesto među Debisijevim kompozicijama zauzele su „Estampes“(Pečati, slika štampana pomoću gravirane ploče ili litografije) – sa mistikom dalekoistočne pentatonike (Pagode), čarima Espanje (Veče u Grenadi) i vrtoglavim poigravanjem kišnih kapi (Vrtovi pod kišom). Na kraju ovog svojevrsnog „praznika pijanizma“stigli smo do „Ostrva radosti“(L’ isle youeuse), kroz uporno trilersko treperenje inspirisano slikom „Ukrcavanje na Kiteru“(gde se rodila boginja ljubavi Afrodita iz morѕske pene) Antoana Vatoa, a još više sopstvenim „Ostrvom radosti“u ljubavi sa Emom koja mu je kasnije podarila jedinu kćer Šušu...
Smiljka Isaković
Još dok je studirala klavir i čembalo na Muzičkoj akademiji u Beogradu neko joj je rekao da „svirači“ne znaju da pišu! Onda je rešila da dokaže da to nije tačno i počela je da objavljuje prve kritike u „Studentu“i u „Vidicima“, pokazujući da i te kako ume da piše – britko, bez „dlake na jeziku“, istinito, iskreno i zanimljivo! Potom su „zli jezici“govorili da se čembalisti produkuju iz redova propalih pijanista (slična opaska „važi“i za violiste da su „nesuđeni violinisti“) i kada se posvetila čembalu dokazala je da je najbolja, da je „kraljica čembala“i „prva dama čembala“, kako ju je kritika okarakterisala.
Koncertom u „Gvarnerijusu“obeležila je četrdesetogodišnjicu rada (prvi resital priredila je 1983. u okviru „Baroknih večeri u Donatu“u Zadru. Tada je na programu bila muzika XVII veka, a u „Gvarnerijusu“je Smiljka dala svojevrsan pregled kroz pet vekova od Vilijama Bajda do Mikisa Teodorakisa, od XVI do XX veka, muzikom proputovavši kroz Englesku, Italiju, Francusku, Portugaliju, Grčku – strasno, temperamentno, sa specifičnim zvučnim bojama određenih krajeva, jasno pocrtavajući teme i kontrasubjekte, kroz bujicu ukrasnih tonova jer je zvuk na ovom instrumentu kratkotrajnog trajanja i to je bio način da se on produži. O svakoj kompoziciji ispripovedala je kratku i zanimljivu priču; kroz preplete ruku preplitala je i najrazličitije emocije kroz najmarkantnije barokne oblike – preludijume, tokate, pasakalje, čakone, sve i uvek emitujući ogromnu bezgraničnu ljubav ne samo za čembalo i za dela koja je interpretirala nego i za muziku uopšte. Čuli smo prvog predstavnika engleske barokne opere – Henrija Persla, njegovog francuskog savremenika Luja Kuprena, koji je radio na dvoru Luja XIV, jednog od najmuzikalnijih vladara (pored nemačkog Fridriha Velikog), Domenika Skarlatija, koji je napisao preko šest stotina sonata za čembalo – a Smiljka je ovom prilikom zastala na jedinom njegovom fandangu, dajući veličanstveni omaž ovom plesnom obliku! Predstavila je i dve kompozicije Federika Garsije Lorke, transformišući svoj instrument damarima gitare i na kraju, zaključila program sa trojicom grčkih autora XX veka, među kojima je najveće oduševljenje kod publike pobudila kompozicija „Majski dan“Mikisa Teodorakisa, velikog prijatelja srpskog naroda, koji je ritmovima sirtakija ispripovedao pravu muzičku odu mesenjcu u kome smo!