Umetnost kao zaštitni znak hrabrosti i dostojanstva
I tad sam shvatio da umetnost, to jest snažan, neponovljivi jauk čovekovog očajanja u svemiru, ne može biti institucionalizovana. Ona se rađa svuda - i u dvoru i na dubrištu. Na nama je da je uočimo. A to je moguće jedino ako smo u stanju da je prepoznamo u uzbuđenju koje nam prinudi srca da brže zakucaju. Brzo, i sve brže, do potpunog našeg iščeznuća u mutnom i bezgraničnom dionizijskom snu - reči su čuvenog reditelja, književnika Živojina Žike Pavlovića.
I OPUSOM I ličnošću zlatnim se slovima upisao u ovdašnju kulturu, a 18. maja, u negdašnjem Domu sindikata (danas MTS dvorana) predstavljena je knjiga “Živojin Pavlović – Kino-poeta velikog crnila” čiji su izdavači Leskovački kulturni centar (LKC) i Leskovački internacionalni festival filmske režije (LIFFE), čija nagrada nosi ime “Živojin Žika Pavlović”.
Reč je o zborniku koji osvetljava neizbrisiv trag Živojina Žike Pavlovića (1933-1998), istaknutog stvaraoca crnog talasa, kroz tekstove njegovih kolega, prijatelja i saradnika.
Toga dana govorili su Rade Šerbedžija, Miša Radivojević, Nenad Pavlović, Darko Bajić i Goran Gocić, urednik izdanja potpisnik uvodnog teksta.
Film u venama
Vidno ganut čitajući deo onoga što je o Pavloviću napisao u svojim knjigama, legendarni glumac Rade Šerbedžija je dočarao trenutak kada su, devedesetih, sedeli u Skadarliji pili pivo i razgovarali malo o filmu mnogo više o politici i ratu…
- Bio je ogorčen Miloševićem, Mirjanom Marković i uopšte srpskom političkom scenom. Sam sebi je, reče u jednom čeasu, počeo zvučati apsurdno hvaleći bivši titoistički režim. On koji je snimio toliko filmova s nepritajenim kritičkim stavom prema jugoslovenskom socijalizmu i toliko oštrih romana o našoj tadašnjoj stvarnosti, i koji je tako strašno mrzio svaki totalitarizam sada je na neki način počeo žaliti za istim tim sistemom uviđejući sve prednosti koje smo imali nad ovim novim nacionalnim režimima.
Literarno zanosno osvrnuo se i na to da “Skadarlija podseća na gospodstvo”,da je to mesto gde su početkom XX stoleća okupljali naši pisci i pesnici, u čijim se rečima i delu odjekivao “južnoslovenski zanos” i ponos…
- A sada evo svedoci smo kako je ta južnoslavenska avantura već po drugi put krvlju raskomadana i kako se s nje cede poslednje izneverene iluzije kao blatna žuta kišnica s raspadnitih vojničkih cokula.(…) Ti novi brončani i glineni spomenici svojim gvozdenim nemilosrdnim stihovima brišu sve one tanane veze među ovim našim južnim slovenima pokušavajući revidirati sve povesne činjenice i promeniti datume važnih događaja izmišljajući pri tom nove važne datume i stvarajući nove povesti i historije za ove nesretne narode terajući ih sve skupa u svoja uska nacionalna dvorišta. Ti naši donedavno omiljeni pisci i pesnici koji su se još juče zaklinjali u jugoslavenstvo mašući pri tom svojim crvenim partiskim knjižicama žele nas uveriti kako su naši životi koje smo pod Titovom Jugoslavijom proživeli bili utamničena beznađa i očajanja. S tugom prepoznam među njima i neke naše, Žikine i moje, dojučerašnje prijatelje. Moj prijatelj Žika Živojin Žilijen Pavlović ostao je to što je oduvek bio - pametan, mudar, postojan, častan i plemenit čovek. Veliki pisac i režiser. On je svoje umeće objedinio s moralom, radio je iz uverenja, i živeo. “Buđenje pacova”, “Kad budem mrtav i beo”, “Zaseda”, “Hajka”, “Crveno klasje”, “Zadah tela”, “Doviđenja u sledećem ratu”, “Dezerter”… filmovi su koji su svojom posebnom poetikom obeležili naše vreme.
Govorio je Šerbedžija kako se u zagrebačkoj kafani “Korzo”, gde su se skupljali filmaši liberali poludisidenti, govorilo, gotovo svakodnevno, o Pavloviću i njegovoj filmskoj estetici.
- Ali i o njegovoj građanskoj hrabrosti i umetničkoj aktuelnosti njegovih dela. Svojim filmovima, od kojih su neki bivali zabranjivani, postao je uzor mnogim jugoslovenskim režiserima. Bio sam ponosan i sretan što sam na neki način postao njegov filmski glumac. Snimio sam glavne uloge u četiri njegova filma i TV seriji “Pesma”. Postao sam zarobljenik njegove estetike. Snimajući njegove filmove pokušavao sam uistinu živeti život njegovih junaka. (…) Osećao sam se kao vojnik Živojina Pavlovića pa mi se i dan danas čini da sve što je dobro na filmu mora ili bi trebalo podsećati na njegove kadrove.
Snimao je, veli Šerbedžija, s mnogim slavnim filmskim režiserima, voleo specifičnost Kjubrika, opojnost Nojsa, profesionalnost Klinta Istvuda…
- Ali nikada nisam, a verovatno i neću, osetio ono uzbuđenje koje sam imao pojavjujući se u Žilijenovom magičnom kadru. Živojin Pavlović je bio naš duhovni vođa. Naš uzor i naš ideal u umetnosti. Svi koji smo bili deo njegovih slika nosimo tu umetnost kao zaštitni znak vlastite hrabrosti i dostojanstva, kazao je Šerbedžija dodajući da Pavlovićev film još teče njegovim venama i upravlja njegovim filmskim pokretima.
Podvukao je u završnici da “ko je jednom zaista gorio taj pamti plamen” i ispričao kako mu je Živojin Pavlović, otvorio i vrata svetskog filma.
Naime, kada je prognan nacionalnom mržnjom i ratnim razaranjima sa porodicom otišao iz Jugoslavije, razmišljajući da možda napušta i profesiju, i obreo se Šerbedžija na kratko kod prijatelja u Londonu, pozvao ga je mladi reditelj kog nije poznavao da zaigra u njegovom, ko-produkciski višedržavnom, filmu. Veli, sastali su se u londonskom kafeu na Sohou, pročitao je scenario, oduševio se…, A kada je mladom stvaraocu napomenuo da se profesionalno ne znaju, ovaj je zdušno odgovorio da se znaju, jer njemu je Živojin Pavlović, kod koga je Šerbedžija odigrao pet glavnih uloga, filmski guru…
Bio je to Milčo Mančevski. I film “Pre kiše”. Ostalo je, mogli bi smo dodati, istorija kinematografije.
Masterklas iz hrabrosti
“Stepen samovolje jednog diktatora određuje količina poniženja koju zajednica može da izdrži”, zapisao je u svojim dnevnicima čuveni reditelj, a na stranicama knjige “Živojin Pavlović, kino-poeta velikog crnila”, u vrlo kvalitetnoj opremi sa do sada neobjavljivanim crtežima I fotografijama, su i tekstovi Stoleta Popova, Dragana Nikolića, Svetozara Cvetkovića, Puriše Đorđevića, Gorana Markovića, Slobodana Šijana i drugih.
Veliki reditelj Miša Radivojević je na promociji tog 18. maja pročitao svoj tekst pod naslovom “Noktima sam grebao po betonu” koji počinje rečima…
- Veliki broj darovitih ljudi koji obitavaju na ovim našim, ne preterano veselim prostorima, svako ko piše, slika, glumi ili pravi filmove, svako ko pokušava da razmišlja, ko se oseća hrabrim i sposobnim da deluje u najtežim uslovima, pa bio mlad, sredovečan ili star - mora se upitati šta je to u njemu ostalo od Živojina Žike Pavlovića, od njegovog dara, hrabrosti, razumevanja i osećanja života, koji je to ‘gradivni element’, koji je Žika rasejao i razdelio, kojim je ‘inficirao’ sve one malobrojne koji ‘žive’ pisanje, slikanje, glumu ili film. Teško da od genija možete nešto ukrasti - možete se inspirisati ili imitirati. (…) Od Žike i čitavog njegovog raznovrsnog i neponovljivog učinka u predelima jugoslovenskog filma može se ukrasti nešto drugo - možda još važnije od slike i od proze i od filma, a to je hrabrost.
Govorio je potom, između ostalog, o Pavlovićevom filmu “Zaseda” (1969) “sjajan, snažan, subverzivan, dubok-višeznačančudesan film”, o tome da “gledanje dobrih filmova ohrabruje, donosi niz zadovoljstava, postajete bogatiji i mudriji”.
Darko Bajić je zahvalio Radivojeviću i Šerbedžiji što su povodom promocije doputovali iz Herceg Novog, odnosno Rijeke, napomenuo da to govori o njihovom odnosu prema Pavloviću.
- Mislim da je LIFE dobio posebnu snagu i energiju onog trenutka kada nam je porodica odobrila da naša najveća nagrada nosi ime “Živojin Žika Pavlović”. Njegovo ime je bilo inspiracija mnogim autorima čitave zemlje u kojoj smo živeli nekada i današnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora. I mladi autori s velikim pijetetom dolaze da prime tu nagradu - rekao je Bajić.
Sin Živojina Pavlovića, reditelj Nenad Pavlović, izrazio je zadovoljstvo i zahvalnost zbog objavljivanja knjige, kazao da je ovog proleća bio na festivalu u Vizbadenu - povodom učešća njegovog filma “Trag divljači” (2022), snimljenog po romanima Ž. Pavlovića - gde je prikazan i film “Doviđenja u budućem ratu” (1980), koji je Pavlović snimio u slovenačkoj produkciji.
- Gledao sam tu restaurisanu verziju iz Slovenačke kinoteke i film me je razneo. Ne zato što je to film mog oca, već zato što je fantastično filmsko delo. Mislim da je najvažnije što ostaje iza Živojina to što i dalje možemo da otkrivamo njegova dela i u filmu i u književnosti i da ih proučavamo rekao je Nenad Pavlović.
Goran Gocić je, između ostalog, govorio o nastanku knjige i apostrofirao da su filmovi Žike Pavlovića, Makavejeva, Žilnika…uzori.
Po rečima Sanje Conić, direktorke LKC-A, “Živojin Pavlović – Kino-poeta velikog crnila” je prva knjiga iz edicije “LIFFE – Srpski filmski reditelji”.