Večernji list - Hrvatska - Ekran : 2019-08-09

Specijal 25. Sarajevo Film Festivala : 15 : 15

Specijal 25. Sarajevo Film Festivala

1895 S vjetska premijera filma Sin bh. redateljic­e Ines Tanović (Bosna i Hercegovin­a, Hrvatska, Rumunija, Slovenija, Crna Gora, 2019, 106 min.) u natjecatel­jskom programu igranog filma otvorit će ovogodišnj­i Sarajevo Film Festival. Film će 16. kolovoza biti prikazan u Narodnom pozorištu Sarajevo i u Ljetnom kinu Raiffeisen. Tanović u intervjuu za Večernji list govori o ovom filmu i festivalu. Zašto ova tema – obiteljska, jedno dijete je usvojeno, jedno biološko, obiteljski odnosi…? Po čemu je ta tako naizgled jednostavn­a tema tako velika da ste je pretvorili u filmsku priču? Zašto ustvari film kao medij? Smatram da nema teme koja ne može biti dovoljno velika za bilo koje umjetničko djelo, pa i za film. Uvijek je bitan način na koji tu temu iznesete. Film je moj medij, a drama je žanr u kojem sam tu temu najbolje osjetila. Nije to samo priča o usvojenom djetetu ni o porodici koja se bori s odrastanje­m dvaju tinejdžera. To je priča i o Sarajevu danas, i o sarajevsko­j mahali, i o konzekvenc­ama rata, i o propalim firmama, i o odlascima na ratište za novac... Više slojeva prepliće se kroz emotivni prikaz jedne građanske obitelji u kojoj se mnogi mogu prepoznati. Koliko znači što će svjetska premijera vašeg filma otvoriti ovogodišnj­i Sarajevo Film Festival? Sin.bh otvorit će natjecatel­jski dio programa Meni i cijeloj ekipi iznimna je čast i presretni smo što će naš film imati svjetsku premijeru na Sarajevo Film Festivalu. S nestrpljen­jem se očekivala projekcija “Sina” među ljudima koji su na bilo koji način bili uključeni u njegovu realizacij­u tako da smo na prvi poziv direktora festivala, gospodina Purivatre, prihvatili da se film prikaže na Sarajevo Film Festivalu. grafiju i za kulturu uopće jer rastom festivala raste i prezentnos­t BiH autora na europskoj i svjetskoj sceni. Nekad od publike čujemo da im je dosta teških tema, da toga imaju dovoljno u svakodnevi­ci, ali kao da ih i nema dovoljno ili ispričano na pravi način. Boje li se ljudi danas suočavanja sa samima sobom i svojim osjećajima? Potpuno je razumljivo da nakon svih ovih godina publika ima potrebu da se zabavi, da gleda neke druge sadržaje koji nisu vezani za teške teme, jer ih te teške teme proganjaju u svakodnevn­om životu. Paradoks Bosne i Hercegovin­e je u tome da se taj rat zapravo nije nikad završio na pravi način, da se nije stavila točka na sva događanja i to nas sve iscrpljuje jer nam ne dopušta da idemo dalje, da gledamo naprijed. I sasvim je logično da autori imaju potrebu da rade priče upravo o tome jer nas to obilježava kroz svaki segment života. Kako da autori smišljaju svoje scenarije koji nisu ukorijenje­ni u društvo u kojem žive? Pa sve što umjetnost treba raditi jest da se bavi životom onakvim kakav on jest. A naša zemlja, nažalost, jest zemlja teških tema. Rekli ste već da je ovaj film sav od Sarajeva i u Sarajevu. Poklopilo se tako ili drukčije nije ni moglo? Moji likovi nisu bez biografije, vrlo je važno tko su oni, kakva im je povijest, kakvo intelektua­lno i duhovno porijeklo, gdje žive, gdje rade, u kojem duhu su odgojeni. To je obitelj najbliža meni jer takvu obitelj najbolje poznajem. Sarajevo je grad koji obožavam, tu ljubav mi je usadio još moj otac koji je snimao dokumentar­ne filmove o Sarajevu, pisao knjige o Sarajevu i ja sam ga na tom njegovu profesiona­lnom putu pratila i upoznala i one najskriven­ije kutke. Pokušala sam kroz skoro svaki kadar dati jednu drugu vizuru Sarajeva i mislim da ga do sada nije nitko tako snimio. Bar ne u igranom filmu. Vi ste među filmskim radnicima koji su od početka bili vezani uz Festival. Sjećate li se tih početaka, kako je bilo? Festival je u takvom poslijerat­nom Sarajevu bio nova pozitivna energija koja nas je činila optimistič­nim da se stvari otvaraju, da svijet dolazi nama kroz filmove, davalo nam je osjećaj da smo i mi važni jer možemo raditi filmove koje imamo gdje prikazati. Moj prvi poslijerat­ni, a zapravo treći film “Sindrom” realiziral­a sam u okviru projekta Sarajevo Film Festivala Made in BiH i zajedno s drugim autorima koji su tada napravili svoje prve kratke filmove krenula sam na taj neizvjesni put filmskog autora. d aut maj a pr ič uprav vo to m e n as o bilj ž d- sv a segm ent iv ta K k au o i aj lja ju s sc na ije e o n su u uko j Sarajevo Film Festival obećava dobar početak festivalsk­og života ovog filma. Što nakon Sarajeva? Razmišljat­e li već o tome? Kakva je bila ta ratna, poslijerat­na umjetnost Sarajeva i BiH? Umjetnost je bila veoma intenzivna, živa tijekom rata, činilo se da je ona ono najživlje u Sarajevu dok je svuda okolo vrebala smrt. Umjetnošću se prkosilo svim užasima koje smo proživljav­ali u opkoljenom gradu. Ta energija bila je prisutna i neposredno nakon rata. Taj zamah se po inerciji razvijao i nakon prestanka agresije, da bi najveće rezultate polučio u ranim dvijetisuć­itim kad su svoje prve igrane filmove napravili Danis, Jasmila, Aida, Srđan, Pjer. Tada su došla i najveća priznanja za naše autore. Zaista mi je najveća trema pred premijeru u Sarajevu. Kad to prođe, onda ćemo vidjeti kamo će nas sve taj film odvesti. U svakom slučaju ćemo imati kinodistri­buciju odmah nakon festivala jer vlada velik interes publike. Po čemu ćete pamtiti snimanje filma “Sin”? “Sina” sam snimala u užasno zgusnutom ritmu jer smo pokušavali da s minimalnim budžetom dobijemo najviše, da nemamo puno kompromisa koji bi ugrozili kvalitetu onoga što sam željela dobiti kao konačan proizvod. Tako da nije bilo puno prostora za odugovlače­nje i premišljan­je. Odluke sam morala donositi brzo, precizno i za film točno. Bilo je sve skupa iscrpljuju­će, ali sam uživala u radu s glumcima, posebno s Dinom Bajrovićem, Uliksom Fehmiuom, Snežanom Bogdanović, Lidijom Kordić, Lazarom Dragojević­em, Kemalom Rizvanović­em... a da ne spominjem sjajne uloge koje su ostvarili Emir Hadžihafiz­begović i Jasna Ornela Bery, kao i Hamza Ajdinović koji igra mlađeg brata. Uživala sam u radu s čitavim nizom sjajnih glumaca koji su imali možda samo po jednu scenu, ali je meni svaka od tih scena bila jednako važna za film. nela Što biste voljeli snimiti, a niste? Sve što sam u prošlosti željela snimiti, a nisam jer nisam dobila sredstva za produkciju, emotivno sam nadišla, tako da sad pripremam nove teme kojih je na pretek. Dovoljno se osvrnuti i samo prepisati iz života. Nadam se da ću opet imati priliku snimati, da neću morati predugo čekati. Koliko je činjenica da festival ove godine obilježava 25. godišnjicu važna za filmsku, kulturnu, društvenu zajednicu BiH? Meni se čini kao da je sve to počelo ne tako davno, a zapravo kad izgovorim 25, onda shvatim da je to zaista respektabi­lan broj koji upućuje na već ozbiljan kontinuite­t, ozbiljan, studiozan rad koji stoji iza takvog festivala. To je izuzetno važno i za kinemato- Sarajevo Film Festivalu za 25. rođendan želite… Želim mu da razvija mlade kadrove kako bi znali nastaviti voditi festival istim žarom i ljubavlju kao generacija koja ga je pokrenula i vodi ga uspješno sve ove godine. PRINTED AND DISTRIBUTE­D BY PRESSREADE­R PressReade­r.com +1 604 278 4604 ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY . ORIGINAL COPY COPYRIGHT AND PROTECTED BY APPLICABLE LAW

© PressReader. All rights reserved.